Bez radnog vremena.
BOGATO SRCE…!
dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima.
često, jedini ključ u bravi njihovih vrata, po kojemu računaju vrijeme i doba dana.

SLUŽITI

 Ka nas vapaj zateče u snu,
po žegi sunca ili olujnu vremenu,
kad silina vjetra zaustavlja naše tijelo,
a Duh nastoji nadvladati ga,
dok čupa stogodišnja stabla i nosi zrakom stare krovove,
dok putove naše lišćem i smećem prekriva,
dok korak naš zaklon traži...
Duh će sve pobijediti.
Kako ga susresti, ako ga ne potražimo?
Kako bez žrtve?
Kako, ako nismo na ulici, na putu, ususret patnji?
Izloženi i predani:
uz skut gladi,
uz postelju bolesti,
i blagoslov nemoći.
Kad je ta žrtva još i bezimena,  koliko je  Bogu mila i draga?

Split, 2004. god.

UMJESTO UVODA
Nakon rada s malodobnim prijestupnicima, u 41. godini života, Bog moj rad usmjeri prema starima i bolesnima, ostavljenima i zaboravljenima.
Približi me ljudima koje sam do tada rijetko vidjela na ulici, pognute i usporene.
Prvih sedam godina kao da sam bila zagledana u njihove živote.
Moja pozornost bi okrenuta prema tristoosamdeset sudbina okupljenih u jednoj ustanovi.
Vrijeme se skratilo. Njihova je prošlost postala moja sadašnjost. Preda mnom su se nizale priče, običaji, mode, sada utopljene u patnju odvajanja, bolesti i nemoći.
U to doba počelo sespravljati o eutanaziji, gdje sam u jednoj radio-emisiji čula učinke istraživanja među liječnicima, a pitanje je bilo: - Jste li za ili protiv eutanazije? -Sasvim očekivano, ispitanici-liječnici, do 50. godine starosti, bili su većinom za eutanaziju, a ispitanici-liječnici stariji od 50. godine bili su većinom protiv eutanazije.
Ovi ljudi, koji su postali moj izazov, ostarjeli i oboljeli sugovornici,  odredili su moj stručni tijek kojemu sam se predala do posljednje snage.
U drugoj ustanovi, 1988. godine, gdje su sa svjetovnim radnicama radile i časne sestre, ubrzo sam zapazila jednu od njih, za koju nisam nikad mogla utvrditi u kojoj smjeni radi. Ona je uvijek bila u ustanovi.
Kao i druge radnice, došla me je pozdraviti i upoznati. Popričale smo malo o poteskoćama naših stanara i ubrzo vidjele da imamo mnogo toga zajedničkoga.
Bila je to č.s. Ema Damjanović.
Nije prošlo mnogo vremena da vidim da je uvijek traže, čekaju, odvode, vraćaju, da bih shvatila da ona u slobodno vrijeme odlazi bolesnicima, pomaže im, pomaže njihovim obiteljima, naročito siromasima i ostarjelima, uređuje njihove zapuštene prostore i tako uvijek, bez kraja i predaha.
Zanimalo me je, tko su ti ljudi, koliko ih ima, kako i koliko im se može pomoći, dok je istodobno rastao pritisak za smještaj u Dom.
Tako smo 1988., nakon radnoga vremena, zajedno pošle, obuhvativši uže područje grada, pomagati patnicima.
Naravno, bez naknade.
Išle smo sa srcem.
Pričale smo o tome u ustanovi i tako pridobili za tu namisao još pet-šest njegovateljica. Međutim, kako je to bilo bez naknade, one to nisu mogle dulje raditi, jer su u slobodno vrijeme, morale tražiti posao da bi poboljšale obiteljski proračun.
Hodajući s jednoga mjesta na drugo, upoznavajući obitelji bolesnika i teških patnika, osobito onih, koji su živjeli u neuvjetnim prostorijama, vidjela sam i osobno doživjela radost s kojom su nas dočekivali, i što je još važnije, uvjerili smo se da se tim ljudima može pomoći u kući i da vrijedi o tome razmišljati.
1995. godine sazrelo je vrijeme za osnivanje Službe za njegu i pomoć u kući, čije je vodstvo Uprava Doma povjerila č.s.Emi Damjanović.
Samozatajna i skrovita s bolesnima, bez radnoga vremena, razumijevajući patnju, s velikim srcem dobročinitelja, ondje gdje je najteže, od čega najčešće zaziremo, gdje nitko ne će ona će: naše Bogatstvo siromašnih. Tako su je, naime, prozvali neki od njezinih bolesnika.
Bez razgovora, snimanja, kamera, promidžbe…
Odlučila sam naše Bogatstvo siromašnih  izvući iz njezinih potleušica i zabiti, osjećajući neodoljivu potrebu da bismo na ovim stranicama progovorili o patnji s kojom smo u radu sa starijim i bolesnim osobama neraskidivo povezani, koja je postala sastavni dio našega postojanja, pokazati kako se susreće, živi, dijeli, oblikuje s Kristovom pomoću i u njoj nalazimo svoj smisao.
Svatko je od njih osebujna i neponovljiva priča, vrijedna ljudske pozornosti i ljubavi. Svi oni oplemenjuju Emino srce, naše Bogatstvo siromašnih, koje u svako vrijeme i nevrijeme, hita prema njima.
Oni su njezina savjest, a ona je, kažu, njihovo Bogatstvo siromašnih…

Split, 2004. - 2005.

Nikoga ne ostavljaj na hladnoći
Ne možeš živjeti bez nekoga tko te voli, komu nešto značiš, komu se možeš povjeriti, tko će se za tebe brinuti, kod koga si uvijek dobrodošao.....
U naš svijet ušlo je mnogo hladnoće.
Toliko je ljudi koji se smrzavaju. Nemoj to zaboraviti. Svi ovisimo jedni o drugima..
Daj u svojem ophođenju s ljudima srce i nikoga ne ostavljaj da stoji na hladnoći!
(Phil Bosmans: Živjeti svaki dan)



***
BITI STAR
Nitko ne želi ostarjeti, biti slab. Svakome je teško biti zavisan o drugome, biti na teret, bolestan...
Dok se jaki susretnemo s roditeljskom bolešću, kažemo da ćemo sve učiniti,  kada ostarimo i obolimo, da nas djeca odmah stave u dom.
Ali, kad dođe to doba, čvrsto se uhvatimo za vrata svoje sobe i drugih dragih prostorija, u kojima smo proživjeli tolike godine, više ili manje zadovoljni, ali na svome. I ne damo se!
Ako imamo djecu, želimo ih osloboditi obveza, jer oni rade, skrbe o svojoj djeci, i tako... mnogo razloga, da se zatvorimo i bol bolujemo u sebi, dok ne padnemo, dok nas ne svlada...
O tomu ne volimo govoriti. O tomu šapćemo s prijateljem, susjedom, osobom od povjerenja, za koju znamo da će šutjeti o našim poteškoćama i održati riječ...
Osoba od povjerenja, umjesto djece, postaje neka pridošlica.
Međutim, najljepše je iskustvo, kada se dogovore roditelji s djecom i pridošlica bude prihvaćen.
Pridošlica je novo lice u obitelji: njegovateljica, medicinska sestra, časna sestra, kućanica, osoba koja je omogućila staroj, onemoćaloj osobi, da ostane u svomu prostoru.



Djeca, koja su tako riješila poteškoću bolesti i nemoći svojih roditelja, trebali bi nekada, potajice, slušati  roditelje, kako, na koji način, s koliko zahvalnosti i žara, pričaju o njima, koji su im omogućili da starost ipak provedu u svojoj kući.
Djeca, naime, često nisu svjesna da su starom roditelju ispunili najveću a sigurno i njegovu posljednju želju.
Tu se žrtva i ljubav roditelja i djece, izmjenjuju s dubokim osjećajima, do kraja.
Vrijeme je to, kada djeca vraćaju roditeljima ljubav, uloženu u njihova djetinjstva, koja su često bila teška i siromašna, gladna i nesretna, ali su uvijek bila ljubljena.

Split, 6.listopada 2005. god.
***



STARCI - BLAGOSLOV
Kao dijete, za vrijeme jela, sjedila sam između pradjeda i djeda. Za velikim ovalnim stolom, sjedili su i roditelji, a do njih stariji brat i mlađa sestra.
četiri naraštaja  zajedno.
Na čelu je stola bio  pradjed. Taj je raspored ostao  nepromijenjen do njegove smrti. To je značilo  iskazati čast i poštovanje  mudrosti, glavi kuće.
Djed je umro onaj dan, kad sam položila ispit zrelosti a pradjed, godinu dana nakon toga.
Danas u istomu prostoru, za novim stolom, sjede tri naraštaja, koji se trude očuvati dobre, stare običaje i blagoslov kuće.
Split, 6. listopada 2005. god.