 U prašini je trag vidljiv, trava požutjela, Cvijeće uvenulo, latice smežurane otpale, voda ishlapila. 
Ususret ide istom troje starih, kojih do izlaska sunca tu ne će biti. U zoru. Crne povorke mravi vuku svoje terete. Zbijeni u red, pomažu jedni drugima. Kada jedan posustane, drugi mu pomogne. Združeni dolaze do cilja. I oni su uranili. Pozorno preskačem povorku. Tko bi ih zgazio, tko prekinuo njihov put? A ipak će se i njima jednom to dogoditi. Možda već danas? U zoru, odlazim po vodu. čekam da se ohladi. Punim bocu i vraćam se cvijeću. 
Kos, poskakujući, prelazi s jednoga kraja puta na drugi. Vjeverice kraj cvjećarice nalaze vodu i omekšani kruh, posluže se i vraćaju, odlijećući na čemprese. Zora se bliži jutru. Sunce će zapeći staze i kamen. Istom u suton cvrkut će se i pjev zagrliti, šušur premještati s grana. 
Jedan je vrabac zakasnio, otvorena kljuna, žedan. Vratim se i napunim pojilo. 
Užižem svijeću i druge neizgorjele. Svjetlost im vječna svijetli. 
S nama si, Gospodine! Iz zore k suncu. Oni počivaju u miru. Pod Božjim okom čuvari vječnoga mira. Zora ostala za sutra. Sunce je. Utihnuo grobljanskoga pjevališta sklad. Vraćam se. 16. srpnja 2006. 
|