ćutim, nježno me dotičeš
prostranstvima riječi svoje nosiš me,
mir svoj dolijevajući,
odvodeći me od putova
na kojima nemir sliku muti,
otkako napustismo dobro
precijenivši blještavilo,
riječ krikom zamijenismo,
obmani vlast predasmo
da nas pronosi,
časteći trenutke.

 

 

K Tebi koji imaš riječ okrjepe
za svakoga,
prislanjam srce ostarjelo,
govoreći
osamljenost
zatvorenih vrata,
mir pripravljen,
da Te čujem
kad dođeš,
da Ti predam
slabosti svoje,
samosažaljenje
da uklonim,

da uzvjerujem
bez sumnji,
bez straha
križ Ti dodirnem,
muku Tvoju zagrlim,
k Uskrsu Tvom, 
ojačanu,
dovedi me!

Hoću bol od Tebe učiti
vjerujući da ćeš i meni
Šimuna poslati
kad se mjera napuni,
da će i meni netko,
poput Veronike,
ususret izići,
rane straha
izbrisati,
što ih grijesi
nepročišćeni
u tragu ljudskome
ostaviše.

Znam da na Tvojoj tezulji,
pravdom Tvojom
izmjeren,
i moj teret priteže.

Samo Ti možeš
ništavnost moju
osokoliti
na noge je podići.
Isuse! Liječniče duše moje,
meleme uskrsnuli!

Split, 11. ožujka 2008. god.