Ivan je dijete s posebnim potrebama. Kad je otac obolio i umro majka Marta je ostala sama s troje djece. Nezaposlena. Za život je ostala Ivanova invalidnina i dječji doplatak Petra i Marije.  

Majka se Marta ponudila za rad i pomoć kod starih i bolesnih osoba i to je radila 'na crno' dok je jednog dana nije srušio automobil pri čemu je zadobila prijelom noge, ruke i ramena. Brigu o bratu Ivanu tad su vodili Petar i Marija.

Petar kaže da će studirati medicinu i jednog dana pomagati bolesnoj djeci kao što je Ivan. Njihova ljubav prema bratu je topla i nježna - znaju što ga raduje, što voli, pa se stisnu uz njega, maze ga i ljube, igraju se s njim, baš kao prava djeca. Ivan pak svoju ljubav prema njima uzvraća na svoj osobit način.

Na vratima njihovog stana je ime stanodavca koji živi u inozemstvu.
Susjedi znaju da tu žive neki mirni ljudi i da imaju bolesnog Ivana. Petar je odličan učenik a ni Marija ne zaostaje za njim.

Mala obitelj živi siromaštvo bez zahtjeva i prošnje.

No, uz materijalno siromaštvo čusmo i za siromaštvo odnosa. Ono se zbilo u Marijinoj školi i nimalo nije bezopasno. Dapače ono je i bešćutno.
Nevjerojatno, ali učenici su Mariju izvrgnuli ruglu zbog siromaštva. To je trajalo i raslo toliko da je Mariju duboko ranilo. Nastavnici su razmotrili problem i zajedno s ravnateljem zaključili da je jedino rješenje Mariju premjestiti u drugu školu i na taj način je zaštititi od nasilničkog ponašanja. Ona je tiho i povučeno dijete i takva se nije mogla suprotstaviti ni sukobiti sa školskim kolegama.

U novoj sredini, oslobođena poruge i ponižavajućeg odnosa, Marija stječe nova poznanstva.
Je li moguće ovakvo ponašanje osnovaca? Kakav je veličanstven dar od Boga sad okrenut od Njega, kakva li strijela nepodnošljivosti ranjava ugroženog, slabog, siromašnog, drukčijeg?! Zašto?! (nasilje je valjda već pobjeglo kontroli?)

Marijino ranjeno srce ćemo prepustiti Gospodinu i zamoliti ga da ne dopusti gorčini da se u nj useli. Zamolit ćemo Ga da je pouči praštanju jer će je ono osloboditi.
Pritom ne ćemo zaboraviti ni 'male' nasilnike, ni njihove roditelje, ni nastavnike kojima je neophodna Božja i stručna pomoć i potpora.

Gospodin ne napušta ovu malu siromašku obitelj i nastavlja sa svojom ljubavlju, doduše, na neobičan način i nama nepoznatim putovima.

Nedavno je susjeda iz zgrade zamolila Martu bi li pomela i oprala ulaz u zgradu. Ona se prihvatila posla i dok je čistila ponovno joj priđe i reče joj da će doći novinarka popričati s njom. Marta je dala do znanja da ne bi pred kamere niti u novine pričala o teškoćama, da ima i drugih, nastojeći otkloniti od sebe pozornost.
Međutim, novinarka je ipak stigla, obavila razgovor s Martom, vidjela njenu malu obitelj, upoznala u najkraćim crtama njihov život i našla za potrebno o tomu napisati riječ-dvije i ponuditi ih čitateljima lokalnih novina.

Stanodavac je ostavio telefonski priključak ali Martina ga obitelj ne koristi jer bi to bio nepotreban trošak.

Jednog dana pozvoni telefon i javi se nepoznat muški glas ne reče svoje ime i zamoli Martu da dođe sa svojom djecom pred ulaz jednog od prodajnih centara. Marta je zahvaljivala na dobroti ali nije prihvaćala poziv. Dobročinitelj je bio uporan. I doista jedan dan Marta s djecom krene u susret k nepoznatom darovatelju. Neznanac reče da želi odjenuti njenu djecu, uvede ih u prodavaonicu i kupi sve što treba od rublja do odjeće, obuće, potom ih daruje slatkišima, zahvali im jer su mu dopustili darivanje i oni se pozdraviše.
U čudu od dobrote Marta se ganuta s djecom vrati kući.

Već sutradan dođoše neki mladi posjetitelji, donesoše neophodne namirnice i zaustaviše se pričajući s djecom. Nije bilo dovoljno mjesta da svi sjednu ali oni razdragani ovakvim susretom na to nisu ni mislili.

Javiše se i drugi te se raspitivahu kako im pomoći.

Stigao je i vlasnik jednog Doma koji povremeno ostavlja novčani prilog za ispomoć Martinoj obitelji. On se sjeća svoje bake koja je zbog siromaštva prosila. To ga čini veoma osjetljivim na tuđe nevolje.
Za Martinu životnu priču je doznao slučajno i ona ga je dotakla.

Ne može čovjek bez Božje pomoći i dobrote!
Ne može naći, ne može prepoznati ni saznati pravu adresu patnje i neimaštine koja šuti i skriva se iza vrata stana s tuđim imenom, ne plače, ne tuži se, ne prigovara, ne osuđuje, ne traži nego se nada.

Bog pomaže i onome koji ima, usmjerava ga, put mu pokazuje, dovodi ga do mnogih Marta, a onda mu ostavlja slobodu davati od suviška ili dijeliti od zadnjeg što ima. U svakom slučaju, Bog uvijek dotiče savjest i ona se potom pokreće.

Dobru i ne treba dobar vid ni naočale, ni služba, ni povjerenstvo. Ono ima srce i vrijeme koje procjenjuje potrebu, kuca i čeka, progovara umjesto onih skrivenih stidom koji su se našli u teškoćama, prilazi im, dariva ih, ljubi ih i za sobom ostavlja uvijek otvorena vrata.

U Splitu 31. prosinca 2009. god.