Evo me opet kod mog nezaboravljenog Pjera. Iako ateist i nacionalno nedovoljno osviješten, bio je duboko prožet kršćanstvom, upravo opčinjen njegovom a i nacionalnom kulturnom baštinom. Sakralne teme su mu bile posebna strast, kojima je posvetio mnogo vremena i truda u prevođenju, a i u pisanju vlastitih pjesama i tekstova. Nije ni čudno što mu je zapelo oko na izvanredni esej talijanskog slavnog pisca i filozofa Benedetta Crocea: Perché non possiamo non dirci ¨Cristiani¨, da bi ga i sam preveo na hrvatski. Iako je ovo djelce već dobro poznato široj našoj javnosti, mislim da mi se neće zamjeriti ako Pjerov prijevod ovdje iznesem u cijelosti.
ZAŠTO NE MOŽEMO ZANIJEKATI DA SMO "KRŠćANI"
Svojatanje naziva "kršćanin" pobuđuje često izvjesnu sumnju u pritvornost i dvoličnost, jer ponekad taj naziv služi vlastitoj samodopadljivosti i prikrivanju nečega što je kršćanskom duhu oprečno, a što se može dokazati odgovarajućim navodima koje ovdje izostavljamo kako nas iznošenje tih mišljenja i osporavanja ne bi udaljilo od predmeta ovog razmatranja. Želimo samo pozivom na povijest potvrditi, da ne možemo a da se ne prepoznamo i nazovemo "kršćani", time da je ovo samoimenovanje u skladu s istinom.
Kršćanstvo bijaše najveći preokret koji je čovječanstvo ikad izvelo; tako velik, tako sveobuhvatan i dubok, tako plodonosan, tako neočekivan i neopoziv po svom ostvarenju, da ne začuđuje što je ono izgledalo i izgledati može kao čudo, kao neko objavljenje, izravni božji zahvat u ljudske odnose kojim Bog postavlja ljudima zakon i daje uputu potpuno novu.
Svi ostali prevrati, sva najveća otkrića koja označavaju epohe u povijesti čovječanstva, ne mogu se usporediti s kršćanstvom, te spram njega izgledaju djelomični i ograničeni. Tu se ne isključuju dostignuća stare Grčke u pjesništvu, umjetnosti, filozofiji i političkoj slobodi, niti Rima u oblasti prava, a da i ne spominjemo davnašnje uspjehe na poljima pisma, matematike, astronomije, medicine i svega ostaloga što dugujemo Istoku i Egiptu. I preokreti i otkrića modernog doba, ukoliko nisu djelomični ili ograničeni u odnosu prema prethodnima iz antičkih vremena obuhvativši cijelog čovjeka, samu čovječju dušu, ne mogu se zamisliti bez kršćanskog prevrata i zavisnosti od njega, jer njemu pripada prvorodstvo kao samobitnom pokretaču, kako ranije tako sve do danas.
Sve je to stoga što je kršćanski prevrat djelovao u središtu duše, usred moralne svijesti, te je svojim djelovanjem prodro u intimnost i vlastitost ljudske svijesti, takorekuć pridao joj nova svojstva, novu duhovnu vrijednost, što je dotada čovječanstvu nedostajalo. Ljudi, stvaraoci, heroji pod utjecajem kršćanstva izvršiše čudesne pothvate, prekrasna djela i međusobno razmijeniše dragocjeno blago oblika, misli i iskustva. No u svem se tome ističe onaj posebni i navlastiti naglasak koji nas je zbližio i zbratimio, a njega je ljudskom životu dalo jedino kršćanstvo.
Ipak to nije bilo neko čudo koje je naglo izbilo u tijeku povijesti i s njom se stopilo kao transcendentalna i njoj strana sila, a još je manje čudesan bio onaj drugi iznenadni metafizički događaj, kada su neki filozofi, a nadasve Hegel, počeli promišljati povijest kao proces tijekom kojeg Duh prisvaja redomice jednog za drugim konstitutivne dijelove samoga sebe, svoje kategorije - kao znanstvena spoznaja ili ostvarenje slobode ili unutrašnja moralnost - jer je Duh vazda sam svoja vlastita punina, a povijest Duha jesu njegove neprekidne i beskrajne tvorbe pomoću kojih on vječno proslavlja samoga sebe. I kao što su nam Grci, Rimljani, Istočnjaci iznjedrili one sveopće forme, zbog čega ih zanosno nazivamo stvarateljima, te pomoću kojih su proizveli djela i pothvate što dosegnuše visine dotada nedostignute, te time označili veličanstvene obrate ljudske povijesti, isto je tako kršćanski prevrat bio povijesni proces koji se smješta u sveopći povijesni proces kao najveličanstveniji obrat u tom procesu. Pokušaji, navještaji, pripreme kršćanstva primijećeni su ranije kao što to biva pri svakom ljudskom djelu - bilo da je riječ o slaganju nekog spjeva ili o političkom djelovanju; ali svjetlost koju su ti čini naizgled slali potomstvu, poticala je iz odraza djela koje se je tek kasnije ostvarilo, jer nijedno djelo ne nastaje pripajanjem ili stjecajem drugih djela koja nisu s njime istovjetna, nego uvijek i samo izvornim i stvaralačkim činom; nijedno djelo ne postoji u svojim prethodnim djelima.
Pri pojavi kršćanstva moralna je svijest oživjela, zanijela se i snuždila na nov način, ali se ipak rasplamsala i samopouzdanje stekla osjećajući i dalje napast grijeha koji stalno vreba i snagom ove svijesti biva suzbijan i svladan, te sama svijest ostaje skromna i uzvišena nalazeći u svojoj skromnosti vlastito uzvišenje, a u službi Gospodu radost. Stajala je ona neokaljana i čista opirući se svakom otuđenju koje bi je od same sebe udaljilo ili samoj sebi suprotstavilo; uvijek oprezna čak i prema počastima i pohvalama, kao i prema društvenom blještavilu; njen se zakon hranio unutrašnjim glasom bez utjecaja izvanjskih zapovijedi i zabrana koje se svagda pokazuju kao nedovoljne, da bi se tu i tamo razriješio neki čvor, dostigla neka moralna svrha. A svi ovi izvanjski uplivi ponovno guraju prema niskoj čulnosti ili korisnosti. Ta i takva savjest začela je ljubav, ljubav prema svim ljudima bez razlikovanja naroda klasa, slobodnih i robova, prema svim stvorenjima, prema cijelom svijetu koji je božje djelo, i Bogu koji je Bog ljubavi, koji od čovjeka nije odvojen i čovjeku prilazi, pa u njemu svi bivamo, živimo i krećemo se.
Iz ovakvog iskustva koje je u jednom činu sadržavalo osjećanje, djelovanje i mišljenje, uskrslo je jedno novo viđenje i tumačenje zbilje, koja se više ne iscrpljuje u predmetu objektu istisnutom iz subjekta i postavljenom namjesto subjekta, nego u onome što u vječnosti stvara svijet i koje je jedino načelo tumačenja. Uspostavljen je pojam Duha te sam Bog nije više primljen kao neodređeno apstraktno jedinstvo i kao takav nepokretan i neizvjestan, nego kao jedinstven i ujedno različit, jer je živo vrelo svakog života, jedan i trojstven.
Ovaj novi moralni stav i ovo novo mišljenje pojaviše se djelomično mitom ovijeni - kraljevstvo Božje, uskrsnuće mrtvih, krštenje kao priprema i spašene i otkupljenje koje briše grijehe izabranih za kraljevstvo božje, milosrđe i predodređenje i tako redom; prve nezgrapnije mitove s mukom smijeniše drugi finiji i istinom prozirniji; zaplela su se mišljenja ne uvijek skladna te se sukobila u proturječnostima sred kojih se zaustaviše nesigurna i zbunjena; no unatoč tome ta mišljenja u svojoj biti ostadoše takva kako smo ih izložili i kako ih svatko osjeća u svojoj nutrini kad izgovara ime "kršćanin". Nijedno novo djelo, nova misao, novi pjesmotvor nisu niti mogu biti zamišljeni prema tome kako su uobličeni u apstrakciji i odgovarajućem maštanju, kao nešto objektivno dovršeno i zaokruženo, nego kao sila koja sebi krči put među drugim silama, te se sad spotiče, sad zastranjuje, sad ipak napreduje polako i umorno ili dopušta, da je čak tu i tamo preteku druge sile koje ne može odmah svladati i u sebi rastvoriti, pa se tako u porazima osnažuje i poražena ratoborno ponovno ustaje. Stoga tko je želi shvatiti u njenoj i izvornoj naravi mora je odvojiti od slučajnih, njoj tuđih činjenica, mora nadići sporednosti, vidjeti je ne u njenim zapletima i zastojima, u njenim aporijima i proturječjima, u njenim pogreškama i skretanjima, nego u njenoj prvotnoj provali i njenoj prevladajućoj napetosti; onako kao što neko pjesničko djelo vrijedi po tome koliko poezije u sebi sadrži, a ne po nepoetskom koje se djelu primiješalo ili mu se pridružilo, ne po mrljama ili pjegama ("maculć") koje možemo zateći i kod Homera i kod Dantea. Ponetko s osjećajem nepovjerenja ili psovačkom kritikom običava prigovoriti, da se prikazujući stvari na ovaj način one "idealiziraju", to jest idealiziraju učenja i činjenice te, da se ne poštuje njihova zbiljska cjelovitost. Ali to "idealiziranje" (koje ne zatvara oči pred stranim elementima i slučajnim pojavama ili ih pak nimalo ne osporava) nije ništa drugo, kako smo već rekli, nego "Um", koji tu umuje. Ako, probe radi, krenemo suprotnim putem te, ako na istu ravan postavimo ulomke nekog teksta i mitove, suvislosti i nesuvislosti, izvjesnosti i neizvjesnosti, nužno ćemo zaključiti da takvo djelo uistinu nije djelo, već puka ništavnost, proturječnost, nešto nevaljano i kvarno i pogrešno od vrha do dna; a to svjesno rade mnogi kritičari i povjesničari, radosni, kako izgleda, što su u činjenicama, u mislima i u djelima velikana iz prošlosti pronašli istu mentalnu rastresenost i istu moralnu učmalost kakvu oni sami posjeduju.
Bilo je prirodno i potrebno da se proces koji je oblikovao istinu, a što ga je kršćanstvo tako izvanredno ojačalo i ubrzalo, da se, dakle, taj proces u izvjesnom trenutku privremeno zaustavi. te da kršćanski preokret odahne mirno (ovaj odmor se u povijesti kronološki označuje stoljećima) i da se novi ustroj stabilizira. Ovim povodom neki su optuživali i oplakivali, te još i danas oplakuju, kako je to pad s one zanosne visine na kojoj se kršćanstvo razvijalo te da je to ustaljenost i uhodanost i politiziranost religiozne misli, koja da se prestaje kretati te se zadovoljno smirila, a što da je ravno smrti. No polemika protiv oblikovanja i postojanja crkve ili crkava je tako razumna kao što bi bila polemika protiv sveučilišta i drugih škola gdje znanost, što znači neprekidna kritičnost i autokritičnost, prestane takvom biti i biva utvrđena u udžbenicima i priručnicima, odakle se, udešena i urešena, podučava bilo u praktične svrhe bilo kao građa radi napredovanja u pravcu novih znanstvenih pronalazaka. Ne smije se iz duhovnog života isključiti ovaj moment u kome se dostignutim stupnjem vjere zaključuje misaoni proces istraživanja i otvara novi praktičnog djelovanja u kome se vjera odjelotvoruje. I ako ovaj kraj prvog procesa izgleda kao smrt, a u izvjesnom smislu to i jest smrt istine (makar kao eutanazija) jer izvorna istina jest jedino u procesu samoostvarivanja, ovaj drugi proces predstavlja očuvanje istine za novi život i obnovu onog prvog procesa, koji će kao skrito i zaštićeno sjeme proklijati i izbaciti nove mladice.
Tako kršćanska katolička crkva uobličava svoje dogme ne bojeći se katkad formulirati i nepojmljivo, u smislu nepotpuno shvaćenog, kao što su njeni obredi, sustav sakramenata, hijerarhija, disciplina, zemaljska dobra, gospodarstvo, financije, pravo i pravosuđe te odgovarajuća zakonska kazuistika, kao i školstvo, pa je provela prilagodbe i sporazume o potrebama koje nije mogla dokinuti ili potisnuti niti ih prepustiti slobodi ili razularenosti; njeno djelovanje bješe blagotvorno, jer je pobijedila politeizam i poganstvo i nove protivnike sa Istoka (iz kojeg je sama potekla i nadvisila ga) i one naročito opasne pokrete, budući da su oni bili usvojili mnoge crte njenog vlastitog obličja, kao što su gnostici i manihejci, te jer je uspjela na novim duhovnim temeljima obnoviti trošno i palo Rimsko carstvo te usvojiti i sačuvati njegovu, kao i cjelovitu antičku tradiciju. Uslijedilo je dugo slavno doba nazvano Srednji vijek (povijesna podjela i naziv naizgled slučajan, no stvarno nadahnut pouzdanim zrenjem istine) tijekom kojeg je ne samo dovršeno kristijaniziranje i romaniziranje i civiliziranje Germana i drugih barbara, ne samo spriječene neke obnovljene zasjede i izvjesne štete starih i novih hereza, dualističkih, pesimističkih, asketskih, akozmičkih i protuživotnih, ne samo potaknuta obrana protiv Islama koji je prijetio europskoj civilizaciji, nego je Crkva sudjelovala u moralnim i vjerskim potrebama koje nadilaze jednostrane političke potrebe i koje ih podređuju, pa je ona kao takva potvrdila svoje pravo vlasti nad cijelim svijetom, koje se često ostvarivalo na izopačen i suprotan način.
Nipošto nisu opravdane optužbe kršćanske katoličke crkve zbog pokvarenosti, čiji prodor tobože nije spriječila nego i njegovo širenje uvelike trpila. Naime, svaka ustanova nosi u sebi opasnost kvarenja što ga uzrokuju razni izrabljivači sveukupnog života, osobni i koristoljubivi motivi koji zamjenjuju one moralne, pa svaka ustanova od toga boluje i neprestano se trudi, da bolest svlada i ozdravi. To se također dogodilo, ali na manje sablažnjiv a više kukavan način, onim crkvama koje su kao protestantske ili evangeličke ustale protiv prvorodstva katoličke crkve, optužujući je zbog pokvarenosti. Kao što je poznato, kršćanska katolička crkva se tijekom Srednjeg vijeka šutke obnovila i preustrojila više puta, a sve pomoću kršćanskih umova koji su usrdno plamtili unutar ili izvan njenih redova. Kad je kasnije zbog iskvarenosti svojih papa, svećenika i redovnika, kao i zbog promjene općih političkih prilika koje su joj oduzele vlast izvršavane u Srednjem vijeku i okrnjilo njeno duhovno oružje, te konačno zbog novih kritičnih misli, filozofskih i znanstvenih koje su bacili u zapećak njenu skolastiku, Crkva došla u opasnost da nestane, ona se preustrojila političkom mudrošću (koliko tu razbor i politika mogu pomoći) te nastavila svojim djelovanjem, koje je dovelo do većih pobjeda u netom otkrivenim zemljama Novog svijeta. Jedna ustanova ne umire zbog svojih uzgrednih i površinskih pogrešaka, već samo tada kad ne zadovoljava više nikakvu potrebu ili, kad umanjuje količinu ili snizuje kakvoću ovih potreba koje inače zadovoljava. A kakve su danas u tom pogledu prilike u katoličkoj crkvi, to pitanje prelazi okvir ovog aktualnog razmatranja.
Nastavljajući ovaj razgovor tamo gdje smo se udaljili, da bi dali spomenuta objašnjenja o vlastitostima kršćanstva i njegovom odnosu prema crkvi ili crkvama, te priznavši nužnost da su se oblikovni proces i napredovanje kršćanske misli morali privremeno zaključiti (kao što to biva, ako je dopušteno veliki događaj objasniti mali primjerom, kada se predaje rukopis neke knjige tiskaru i publici svladavši napast neprestanog usavršavanja), stižemo do tvrdnje da je taj proces morao biti nanovo otvoren, preispitan i podignut na širu i višu razinu. Ono što smo mi promišljali nije zbog toga prestalo misliti: neka činjenica nije nikad jalova činjenica, zavazda neplodna nego se uvijek nalazi u samoradu, kao što Leibniz veli, "gros de l´avenir" (bremenita budućnošću). Oni umovi najdubljih djela: Isus, Pavao, pisac četvrtog evanđelja i drugi koji su s njima na raznolike načine surađivali u prvo doba kršćanstva, kao da su svojim vlastitim primjerom, vatrenim i neumornim, koje je ispunjavao sve njihove misli i živote, zahtijevali da njihovo naučavanje bude ne samo ključajuće vrelo iz kojeg treba vječno crpsti, ili pak da bude slično lozi gdje mladice donose plodove, nego da bude neprekinuto djelo, živo i plastično koje će vladati tijekom povijesti i zadovoljiti nove zahtjeve i nova pitanja za koja oni još nisu znali niti ih postavili, a koja će zbilja kasnije iznjedriti. Budući da se ovo nastavljanje koje je ujedno preobrazba i rast, ne može nikada izvesti a da se bolje ne odrede, isprave ili izmjene prva poimanja i pridodaju nova te provede novo usustavljenje, pa stoga ne može biti ni ponavljanja ni nemogućeg književnog komentiranja, ukratko, šegrtskog posla (kao što je osim rijetkih i pojedinačnih varnica općenito bivalo u Srednjem vijeku), nego treba genijalnog i kongenijalnog rada. Smatramo da su istinski nastavljači vjerskog kršćanskog djelovanja bili oni koji su polazeći od vlastitih poimanja i kritički ih uključujući u daljnja istraživanja, proizveli bitno napredovanje u mišljenju i življenju. Bilo je, dakle, unatoč izvjesnim protukršćanskim prividima ljudi Humanizma i Renesanse, koji su razumjeli moć pjesništva i umjetnosti i političkog i svjetovnog života te branili pravu ljudskost protiv srednjovjekovnog naturalističkog pretjerivanja i asketizma, a također je bilo po određenim crtama i vrijednih ljudi Reformacije, ukoliko su oni proširili u pravcu općenitijih značenja Pavlovo učenje, oslobodivši ga osobnih shvaćanja kao i očekivanja njegovog vremena. Bilo je zbiljnih utemeljitelja prirodne fizičko-matematičke znanosti koji su svojim otkrićima pridodali nova oruđa ljudskoj civilizaciji. Branitelji naravne religije i naravnog prava kao tolerancije, jesu preteče daljnjih liberalnih ustupaka. Tu su i prosvjetitelji pobjedničkog razuma koji su preobrazili društveni i politički život, uklonivši ostatke srednjovjekovnog feudalizma i srednjovjekovnih povlastica klerikala, te raspršili gustu tamu praznovjerica i predrasuda i konačno raspalili novi žar i novi zanos prema dobru i istini, spram duhovne kršćanske i humanitetne obnove. A nakon svih ovih dolaze praktični francuski revolucionari, koji su pred čitavom Europom rasprostrli svoju djelotvornost. Slijede ih filozofi, koji su nastojali kritički i spekulativno oblikovati ideju Duha, kojom je kršćanstvo zamijenilo antički objektivizam kao što su Vico i Kant i Fichte i Hegel; oni su izravno ili neizravno uspostavili poimanje stvarnosti kao povijesti, nastojeći potisnuti radikalizam Enciklopedista pomoću ideje odvijanja u vremenu i zamijeniti apstraktno jakobinsko slobodnjaštvo ustanovama liberalizma te konačno njihov kozmopolitizam naknadili poštovanjem i promicanjem nezavisnosti i slobode svih raznolikih i posebnih narodnih civilizacija, ili, kako se nazivahu, nacionalnosti. Sve ove i njima slične ljude rimska crkva (a drukčije nije ni moglo biti) da bi zaštitila svoje ustanove i svoj ustroj zasnovan na dogmama Tridentinskog koncila, morala je odbaciti, progoniti i na kraju osuditi zajedno s cjelokupnim modernim naziranjima u jednu silabu *, a da pritom nije bila u stanju suprotstaviti znanosti, kulturi i modernoj laičkoj civilizaciji drugu svoju vlastitu i snažnu znanost, kulturu i civilizaciju. Crkva je morala i mora s užasom takvim ljudima uskratiti i kao huljenje smatrati naziv "kršćanin", naziv poslenika u vinogradu Gospodnjem, koji su svojim trudom požrtvovnošću i krvlju pridonijeli širenju Kristove istine, prvotno objavljene, a potom od prvih kršćanskih mislilaca razrađene, kao i svako drugo mišljenje koje je uvijek samo nacrt koji valja doraditi novim potezima i novim linijama. Crkva nikako nije mogla prihvatiti zamisao da ima kršćana izvan svake crkve, ne manje istinskih od onih unutar crkve, te dapače čvršćeg uvjerenja budući da su slobodni. No mi koji pišemo ne zato da bi to bilo po volji ili protiv volje crkvenih vjernika, i koji s dužnim poštovanjem prema istini razumijemo logiku njihovog intelektualnog i moralnog položaja i zakone njihovog ponašanja - mi moramo potkrijepiti uporabu tog naziva kojeg povijest posvjedočuje kao legitimnog i nužnog.
Značajni novi dokaz za ovakvu povijesnu interpretaciju pruža činjenica da se je neprekidna i žestoka protucrkvena polemika koja traje tijekom modernih stoljeća, uvijek zaustavila i s poštovanjem ušutila na spomen Isusove osobe, osjećajući da bi uvreda njemu bila uvreda njoj samoj. čak se je ponekom pjesniku zbog slobode koja se pjesnicima dopušta da maštovito u simbolima i metaforama izraze ideale i protuideale zavisno od svoje osjećajnosti, dakle, takvome se pjesniku pričinilo da je Isus, koji je volio i želio radost, osporavatelj radosti i širitelj žalosti, ali je na kraju taj isti porekao svoju prvu izjavu kao što se desilo Nijemcu Goethe-u i Talijanu Carducci-u. Utisci i maštanja pjesnika bijahu također žâl za vedrim antičkim poganstvom, počesto proturječan suprotnim utiscima i maštanjima što su ih isti bili zakratko usvojili. Bezbrižna veselost i šala, naizgled nedužna kad se obraćala ili odnosila na bilo koju činjenicu ili osobu iz povijesti i pjesništva, nije izgledala nedužna niti se činila dopuštenom u pogledu Isusovog lika, pa se nije dozvoljavalo kazališno uprizorenje Kristovo, osim u naivnim srednjovjekovnim svetim prikazanjima i kasnim pučkim preradama prema kojima je Crkva bila sklona te ih dapače poticala. Drugi novi dokaz mogao bi se možda vidjeti u stavovima i simbolima kršćanski obojenim, kojima su se često zaogrtali politički i socijalni pokreti modernog doba, pa i oni izrazito protucrkveni, te se tako moglo govoriti o "nebeskom gradu" kojeg su racionalisti osamnćstog stoljeća i volterijanci bili podigli, o "edenskom vrtu" što su ga u antički Rim preselili, ili o "arkadijskoj sreći", o "razumu", o "naravi" što su tim ljudima zamijenili Bibliju i Crkvu i tome slično. I suvremene revolucije pozivaju se na svoje "objavitelje", šalju svoje "apostole" i slave svoje "mučenike".
Na taj način, mada se cijela povijest stječe u nama te smo mi sinovi cjelokupne povijesti, antička etika i religija bijahu nadmašene i razriješene u kršćanskoj ideji savjesti i ćudorednog nadahnuća kao i u novom poimanju Boga u kome bivamo, živimo i krećemo se, a on ne može biti ni Zeus ni Jehova ni (unatoč suvremenoj sklonosti prema njegovom obožavanju) germanski Wotan. Nitko ne može znati da li će se neka druga objava ili religija, jednaka ili veća od ove koju Hegel naziva "apsolutna religija", pojaviti unutar roda ljudskog u budućnosti, a o čemu se sada ni tračak svjetla ne nazire. No očito je, da se sred naše sadašnjice nismo ni koračić udaljili od kršćanske terminologije te, da se mi jednako kao i prvi kršćani mučimo slažući vazda objavljene oštre i žestoke opreke između imanencije i transcendencije, između unutrašnjeg morala i onog izvanjskog, zakonom propisanog, između etičnosti i korisnosti, između slobode i autoriteta, koje opreke su u čovjeku, pa od uspješnog njihovog uobličenja u ovu ili onu posebnu formu niče u nama radost i unutrašnji spokoj, a saznanje da ih nikada ne možemo potpuno usustaviti i iscrpsti, budi u nama muževno čuvstvo neprestanog bojovnika ili poslenika kome, kao ni sinovima njegovih sinova, nikada neće nedostajati građe za rad, što znači život. Naša je trajna potreba čuvati i podržavati i pothranjivati kršćansko osjećanje, danas više nego ikada mučno i bolno sred patnje i nade. A kršćanski Bog je još naš i naše ga istančane filozofije nazivaju Duhom koji nas uvijek nadvisuje i trajno u nama biva, pa ako ga mi štujemo više kao misterij, to je stoga što znamo da će on to vazda biti za apstraktnu i intelektualističku logiku, nepravedno smatranu i nazvanu "ljudska logika", a jednako dobro bi se mogla i "božanska" nazvati, tako da je u kršćanskom smislu shvatimo kao logiku pomoću koje se čovjek neprestano približava Bogu i s njime se združuje, te se tako zaista očovječuje.
Pjerova bilješka o auktoru:
Benedetto Croce (1866-1952) talijanski filozof, povjesničar, kritičar, političar, približava se liberalizmu i udaljuje od vjere još u gimnazijskim klupama; studira i priklanja se Vicu i Hegelu, kratkotrajno Marxu; glavna su mu djela: "Estetika kao znanost o izrazu i opća lingvistika", "Povijest Italije" i "Povijest Europe 19-tog st."; njegov časopis "Kritika" kroz 40-tak godina izlaženja postaje školom i vodičem talijanske misli. Razumljiv je stoga njegov interes i za religiozna pitanja. Osim rasprave koju ovdje objavljujemo, napisao je, koliko nam je poznato, esej "Religija slobode" u kome govori o duhovnom vihoru koji je nakon Francuske revolucije zahvatio ne samo njenu matičnu zemlju, nego i cijelu Europu krajem 18-tog i tijekom 19-tog stoljeća kao nova vjera jednakosti, bratstva i slobode, te djelce "Suparničke vjere" gdje se analizira sukob tradicionalnog kršćanstva s novim idejama liberalizma, a potom i socijalizma. U ovoj pak raspravi izlaže auktor povijesno-društveno, duhovno-moralno, kulturno-civilizacijsko značenje i ulogu kršćanstva što se očituju tako jasno da se ono, po mišljenju ovog filozofa, ne može zanijekati.
------------------------------------
Razmiljajući o Benedettu Croceu i njegovom utjecaju na razvoj filozofske misli u Italiji i u Europi, zapitao sam se: zašto se na tlu Italije, koja je iznjedrila toliko genijalnih ljudi s područja umjetničkog stvaralaštva, koji su svojim djelima zadivili cijeli svijet, nije od vremena Tome Akvinskog pa do Benedetta Crocea pojavio ni jedan ozbiljniji mislilac koji bi imao nekakvog utjecaja na razvoj filozofskih misli u Europi. Pokušavajući dati odgovor na to pitanje nastao je ovaj skromni esej, kojeg ovdje u cijelosti prenosim.
Benedetto Croce
Za Italiju bi se moglo reći, da je zemlja Renesanse u kojoj Reformacija nikada nije imala mjesta. Ona će za ljepotu samu sebe žrtvovati, ali kada se radi o istraživanju istine, sumnjičava je poput Pilata. Možda su Talijani umniji od drugih, istinu smatrali utvarom, ali su ljepotu - usprkos njene subjektivnosti - prihvatili kao zbilju i bogatstvo. Osim smrknutog i gotovo protestantskog Michelangela iz kojeg kao da odjekuje Savonarolin glas, renesansni umjetnici nisu mnogo razbijali glavu moralnim i teološkim problemima, njima je bilo dovoljno da Crkva prihvaća njihov genij i da plaća njihove račune. U Italiji je vladalo neko nepisano pravilo, da ljudi od kulture ne prave poteškoće Crkvi. Koji bi to Talijan mogao biti neljubazan prema Crkvi, koja je svjetske moćnike dovodila u Canossu i koja je čitavom svijetu nametnula porez, da bi od Italije napravila svjetsku galeriju umjetnosti? Italija je stoga ostala lojalna katoličkoj Crkvi i na području filozofije dostatna joj je bila "Summa theologić" sv. Tome Akvinskog. Tek je Giambattista Vico malo uzbudio filozofski duh u Talijana, ali nakon njega je u Italiji filozofija ponovno sustala pa je i pokušaj pobune Serbati Rosminija završio neuspjehom. Vjerojatno je tome djelomično razlog i to, što su se talijanski mislioci, usprkos napuštanja putova stare teologije, još uvijek oslanjali na skolastička stajališta i metode. Talijani su tako postupno sve manje bivali religiozni, ali i sve više lojalni Crkvi.
Benedetto Croce, rođen u jednom malom gradiću pokrajine Aquila kao jedini sin imućne, kršćanske i konzervativne obitelji, snažno je kod Talijana potaknuo interes za filozofiju. Pobožni Benedetto prvo se temeljito upoznao s kršćanstvom, a zatim s filozofijom i antropologijom, da bi naposljetku postao - prema mišljenju svojih kritičara - ateist, koje uvjerenje nije promijenio ni nakon teške nesreće, kada je u potresu izgubio oba roditelja i jedinu sestru. Još kao student gorljivo je čitao Marksov "Kapital" te njemačke i talijanske socijalističke časopise, ali su mu vjerojatno politički apsurdi čovječanstva bili razumljiviji od društvenih reformi pa se je posvetio filozofiji, prihvaćajući učenje Vica i Hegela. Po opredjeljenju bio je neoidealist, neohegelovac, radikalni kritičar pozitivizma i empirizma, a najznačajnije mu je filozofsko djelo "Filozofija kao znanost duha" (Filosofia come scienza dello spirito), koje je imalo veliki utjecaj na razvoj filozofske misli u Italiji i u svijetu. Ljudsku spoznaju luči na intuitivnu ili estetsku, koja se služi imaginacijom na području individualnog, te na logičku ili znanstvenu, temeljenu na razumu u istraživanju univerzalnih pojmova. Najviše se je istaknuo u književnoj kritici lansirajući svoje osebujne estetske teze, u čemu se vidi utjecaj njegova učitelja De Sanctisa. S tog područja glavno mu je djelo "Estetika kao znanost o izrazu i opća lingvistika" u kojem estetiku kao znanost o umjetničkom izrazu identificira s filozofskom lingvistikom.
Kao filozof, povjesničar umjetnosti, književni kritičar i političar angažirao se u talijanskom društvenom i političkom životu, međutim politiku nije previše ozbiljno shvaćao. Zajedno s Giovannijem Gentileom (koji je kasnije kao fašist strijeljan od talijanskih partizana) uređivao je poznati časopis "La critica", u dva navrata bio je ministar prosvjete, neko vrijeme predsjednik talijanskih liberalaca te konačno i senator. S gorčinom se okomio na Prvi svjetski rat, poistovjetivši ga sa samoubojstvom i tvrdio je da se nije smjelo dozvoliti da jedan gospodarski sukob bude razlog zaustavljanju razvoja europske misli. Kada je Italija prešla na stranu Saveznika, ostao je u Italiji usamljen i nepopularan poput Bertranda Russella u Engleskoj ili Romaina Rollanda u Francuskoj. Međutim, Italija mu je to kasnije oprostila i skoro mu je cjelokupna omladina zemlje pljeskala, gledajući ga kao na nepristranog vođu, filozofa i prijatelja.
Zanimljiva je, prema Durantu *, usporedba Crocea s Henrijem Bergsonom, tada jednim od najutjecajnijih filozofa u Francuskoj koja je, zahvaljujući procesu industrijalizacije, posebno utjecaju učenja engleskog filozofa Herberta Spencera o evolutivnom razvoju svijeta, napuštala Descartesovo filozofsko naslijeđe da se spoznaja kreće od ljudske svijesti prema vani i sve više se priklanjala materijalističkim filozofijama. Prema Durantu, Bergson je mistik koji svoje vizije prenosi u varljivu jasnoću, dok je Croce skeptik skoro s germanskom nadarenošću za nejasnoću; Bergson je religiozan a ipak evolocijonist, dok je Croce antikrelikalac koji razmišlja poput nekakvog američkog hegelovca; Bergson je francuski Židov s naslijeđenim tradicijama Spinoze i Lamarcka, dok je Croce talijanski katolik koji od svoje religije nije zadržao ništa osim skolastike i privrženosti prema ljepoti. Nije li to paradoks, da u je zemlji u kojoj se širi materijalističko poimanje svijeta vodeći filozof vjernik, dok u zemlji u kojoj još uvijek u filozofiji prevladava skolastika najistaknutiji mislilac je ateist?
Croceva rasprava "Zašto ne možemo zanijekati da smo kršćani" (Perchè non possiamo non dirci ”Cristiani”) nadahnuta je i izvrsno napisana pohvala kršćanstvu, koje je svojom duhovno moralnim zasadama postalo neiscrpni poticaj i inspiracija razvoju humanizma, a tako i temeljem dostignutih kulturno civilizacijskih vrijednosti čovječanstva. Time je kršćanstvo i neizbježni čimbenik u svim društveno političkim zbivanjima na zemlji, pa i s povijesnog stanovišta njegova pojava neosporno spada u najznačajnije događaje u ljudskoj povijesti. Svima nama, koji sudjelujemo u životu ovog našeg kulturno civilizacijskog kruga, u duhovno naslijeđe uključeno je i kršćanstvo, ono je usađeno u našu svijest i sastavnica je našeg identiteta, pa je stoga nemoguće poreći da smo kršćani. U svestranom analitičkom razlaganju, ateist Croce prelazi same okvire pojavnosti kršćanstva i njegova utjecaja na razvoj duhovnih vrijednosti i u žaru izlaganja doživljava ga skoro kao nadnaravnu pojavu, a Isusa Krista kao božansko Biće. Pričinja nam se, da u trenutku istinskog zanosa iz njega govori, u njemu duboko skriveni Toma Akvinski.
Franko Donadini, srpanj 2000.
|
