Glazba je neophodni pratilac ljudskog bića, ona ga oplemenjuje i uljepšava mu život, ona je tješitelj i najvjerniji prijatelj u dobru i zlu. Bez nje bi nam u ovom neljubaznom svijetu život bio pust i jadan. Istinska glazba, proizišla iz čista srca skladatelja, razumljiva je svakome, pa i onome s magarećim sluhom. Ona je prodornija od razuma u otkrivanju tajni života i ona nas je jedina u stanju spoznajno približiti Svevišnjem biću, Stvoritelju svega postojećeg.  

U doba mog najranijeg djetinjstva nije bilo radija, naravno ni televizije, pa je svirka mog oca na tamburici bio moj prvi susret s glazbom. Ta trbušasta svirala s dugačkim vratom i nategnutim žicama (brač) pričinjala mi se kao neka čarobna kutija, čiji zvuci su mi dočaravali jedan skriveni svijet posebne ljepote. Znao bih se sa strahopoštovanjem približiti toj dugovratoj napravi, koja je uvijek stajala pokraj ormara kućne biblioteke, i oprezno joj trzati žice, ne bih li iz njihova brujanja dokučio tu skrivenu ljepotu. Moja ushićenost zvukovima glazbala postala je još veća, kada sam iz susjedne kuće iz našeg dvorišta čuo zvukove violine gospođe Mary Žeželj, akademski obrazovane violinistice iz klase prof. Vaclava Humla, osnivača zagrebačke violinističke škole. Gospođa Mary imala je svoju privatnu violinističku školu koju je među ostalima pohađao i Silvije Bombardelli, pa je iz otvorenih prozora njenog prizemnog stana stalno odzvanjala svirka gospođe Mary i njenih učenika. često sam dolazio pod njezin prozor i zadivljen  slušao te tonove, od kojih većina proizvedeni još nevještim prstima đaka možda i nisu bili tako divni, ali meni ipak čarobni. Ponekad bih ubrao dvije grančice učinivši od njih dva štapića, zamišljajući ih kao violinu i gudalo, i na njima svirao pokušavajući potezom svog gudala pratiti ritam svirke koja je izvirala iz prozora. Skrivena iza prozorske zavjese gospođa Mary me je s  čuđenjem promatrala i predložila mojoj mami da će me podučavati u sviranju violine, ali tek za koju godinu kada još malo odrastem, jer mi je tada i najmanja violina bila prevelika za moje sićušne ruke. U međuvremenu smo se odselili u drugi stan, a kad je došlo vrijeme za primanje prve pouke, gospođa Mary više nije bila u Splitu, preselila se u Beograd gdje se zaposlila kao nastavnica violine u muzičkoj školi ¨Stanković¨.    

U splitskoj Glazbenoj školi, koju je vodila glasovirski pedagog Jelka Karlovac, sviranje violine je podučavao čeh Šafranek, svestrani i nadareni glazbenik ali vjerojatno samouk u sviranju violine, a kako je on ujedno bio i kapelnik puhačke glazbe katoličkog društva ¨Sveta Cecilija¨, to je bio dovoljni razlog mojem ocu da stekne povjerenje i u Šafranekovu pedagošku spremu za podučavanje sviranja na tako zahtjevnom instrumentu, iako tehnika sviranja violine nema nikakve veze s tehnikom sviranja puhačkih instrumenata. U samo godinu dana poduke svirao sam skoro u svim visokim položajima prstiju lijeve ruke s grčevitim vibratom i sumnjivom intonacijom. Na završnom koncertu đaka Glazbene škole u foajeu Kazališta, glazbeni kritičar tadašnjeg dnevnika ¨Novo Doba¨ me je čak svrstao među napredne đake! Srećom je tada u Glazbenoj školi nastavu violine od Šafraneka preuzeo Tibor Dukes, netom diplomirani violinist iz klase prof. Vaclava Humla, i kod njega sam nastavio s učenjem sviranja violine. Zanimljiv je bio moj prvi susret s mojim novim nastavnikom. Na prvi sat nastave zakasnio sam skoro pola sata, zbog lijenosti fotografa kod kojeg sam se tog poslijepodneva fotografirao zbog potrebne slike za đačku iskaznicu. Dukes me je s prezirom upitao je li kašnjenje uobičajena splitska praksa, ako jest, onda ću se već od prvog dana morati priviknuti na zagrebačku disciplinu. Zatim je na pult ispred mene stavio skladbe koje sam svirao pod nadzorom bivšeg nastavnika, rekavši: ¨E sada mi pokaži sve što znaš¨. Samosvjestan i uvjeren u svoj neosporan virtuozitet, zagrebao sam oštro i bezobrazno gudalom po žicama, vjerujući kako ću zadiviti i udobrovoljiti ovog strogog i prema meni nenaklonjenog gospodina. Zanesen vlastitom svirkom hrabro sam drapao po žicama nekoliko minuta sve dok nisam primijetio da sam u sobi ostao potpuno sâm. Tek nakon kraćeg vremena u sobu je ušao Dukes vidno uznemiren psujući na njemu svojstven način: ¨Pas, mater, Boga, oca, pa to je užas, to nije moguće slušati, to je pravi atentat na svačije uši. Slušaj me dečko, ako zbilja želiš učiti violinu, onda moramo intenzivno raditi sve iz početka kako bi ispravio to svoje grčevito sviranje, držanje violine i gudala, kojeg držiš cijelom šakom kao nekakvu metlu. Ako to ne želiš, odmah pokupi violinu i note i više mi se nikad na pojavljuj pred oči¨. Povrijeđen i grubo prizemljen ovakvom čestitkom stisnuo sam zube i kroz njih prkosno procijedio da želim nastaviti s učenjem sviranja na tom meni dragom instrumentu.

Slijedili su dani mukotrpnog rada, jer je mnogo teže ispravljati pogrješke nego učiti iznova kao pravi početnik. Ali, isplatilo se. Brzo sam uspio ispraviti pogrješke i u kratkom vremenu apsolvirati cijeli program već obrađen s prethodnim nastavnikom te, sprijateljivši se sa svojim mrkim i strogim učiteljem, velikom koracima sam napredovao i svrstao se među elitne đake Glazbene škole, među kojima su se posebno isticali Silvije Bombardelli, Kruno Quien, Sonja Domančić (za vrijeme rata strijeljana od Nijemaca kao taoc), Veljko Matas, Olga Dežman i Davor Pera. Teoretsku poduku dobio sam od Borisa Papandopula, koji je ujedno dirigirao đačkim orkestrom, a ponekad me je i pratio na klaviru. Na ispitu krajem školske godine, kojem je uvijek predsjedavao neki nastavnik zagrebačke Muzičke akademije, pozvao me je k sebi predsjednik ispitne komisije, ugledni glazbeni teoretičar i skladatelj Zlatko Grgošević, čestitajući mi na sjajno položenom ispitu nagovarajući me da se potpuno posvetim glazbi.

Sazrijevajući, glazba me je sve više obuzimala i čim bih violinu uzeo u ruke, osjetio bih kao da neki fluid s nje prelazi u mene, ispunjavajući me nekom uzbudljivom do tada meni nepoznatom ugodom. Tada sam se uključio u zajedničko muziciranje u orkestrima Glazbene škole i Klasične gimnazije, kao i u manjim gudačkim ansamblima. Ljeti bih se svakog poslijepodnevna spustio s Brankovog prilaza na Marjanu, gdje smo tada stanovali, u posjetu Živku Jeličiću koji je imao kuću na Mandalenskom putu na sjevernoj strani Marjana, gdje bismo svirali violinske duete, nakon čega bismo kopali po filozofskim knjigama iz biblioteke njegova oca. Tijekom školske godine sam u predvečernjim satima najčešće svirao u gudačkim kvartetima s violinistima Veljkom Matasom, Davorom Perom i Bogdanom Vukovićem, violistima Egidijem Perfettom i Draškom Tomićem te violončelistima Miljenkom (Giže) Grizogonom i Stankom Plepelom. Tada sam se upoznao s bogatim opusom gudačkih kvarteta Josepha Haydna i prvim kvartetima (Op. 18) Ludwiga van Beethovena. To je bio moj ulazak u svijet neopisive ljepote, otkrivajući u glazbi nešto neizrecivo, na granici božanskoga, a što se vidjelo i iz žara kakvim smo se mi tadašnji poletarci predali toj uzvišenoj umjetnosti. Svaka od tih večeri bila je zaseban događaj, nakon čega bi se osjećao kao rezonantna kutija koja je još dugo nečujno titrala, odzvanjajući predivnim motivima odsviranih te večeri.  

Kasnije, kada se razvila proizvodnja visokokvalitetnih gramofonskih long play ploča, nabavio sam zavidnu zbirku ploča s remek djelima glazbenog stvaralaštva u izvedbi najboljih svjetskih interpretatora. Njihovo preslušavanje uvijek mi je bio nezaboravan događaj koji se snažno usjekao u moju memoriju, a poseban doživljaj mi je bio preslušavanje posljednjih Beethovenovih gudačkih kvarteta. Slušajući tu suptilnu muziku nabijenu snažnim emocijama i dubokim humanim porukama, osjetio sam kako ponirem u vlastitu unutrašnjost susrećući se sa samim sobom, otkrivši jedan divan svijet potisnut i skriven u vlastitoj unutrašnjosti. Prepuštajući se ugodi tog otkrića pričinilo mi se da ponirem još dublje i da me obasjava neko neobično svjetlo, doživljavajući ga kao neposredni susret sa samim Stvoriteljem, koji mi putem ove predivne glazbe šalje poruku ljubavi prema cijelom čovječanstvu. Dolazeći pomalo k sebi, shvatio sam da sam doživio ekstazu prosvjetljenja, osjećam se preporođenim i rasterećen od mnogih sumnji koje su me razdirale, konačno sam našao smisao vlastitog postojanja. Nedvojbeno se i Beethoven morao susresti sa Svevišnjim, primivši od Njega poruku da svoj genij stavi u službu čovječanstva kako bi svojom veličanstvenom glazbom dokazao da je ljubav najveća ljudska vrijednost. I taj bogomdani majstor završava svoj stvaralački rad jedinstvenom i neponovljivom Odom radosti, nudeći cijelom svijetu bezgraničnu ljubav pozivajući ga: ¨Dođite milijuni da vas grlim i ljubim¨.

Koncertna direkcija, na čelu koje je bio direktor Klasične gimnazije Silvije Alfirević, zvani Salf po parafu kojim se je potpisivao, bila je vrlo aktivna i dovodila je u Split poznate europske i svjetske glazbene umjetnike. Mene je Salf zadužio da klaviristima pratiocima solista okrećem stranice, pa sam tako besplatno dobivao ulaznice za sve koncerte. Tada su se na splitskom koncertnom podiju izredali violinisti: Jan Kubelik, Bronislav Hubermann, Janette Neveu, Soetens, Zlatko Baloković, Zlatko Topolski, Aleksandar Segedy i mnogi drugi, zatim violončelist Antonio Janigro, pa klaviristi: Aleksander Baranovski,  Noč, Božidar Kunc, Petar Dumičić i drugi, te mnogi manji klavirski i gudački ansambli, uključivši tada i slavni Nürnberški kvartet. Prigoom 25-te godišnjice umjetničkog djelovanja Zlatko Baloković je priredio u kazališnoj dvorani jubilarni koncert, a ja sam klavirskom pratiocu, mladom Belgijancu, okretao stranice. Na programu je bila i sonata beogradskog skladatelja Miloja Milojevića, koju je autor posvetio svečaru. Za vrijeme pauze Baloković se opuštao šetajući se podijem bine, dok sam ja sjedio u društvu s klaviristom uspostavljajući kontakte na mojem šepajućem francuskom jeziku. Na binu je iznenada uletio ban Jablanović te raširenih ruku dotrčao Balokoviću, čvrsto ga grleći. ¨Dragi Balokoviću, pa vi ste genije, zar je moguće da iz ove vaše violine, u stvari drvene kutije, proizlaze takvi božanski eterični zvukovi, nešto sasvim nematerijalno. Ovu Milojevićevu sonatu zacijelo ne bi bio u stanju odsvirati niti jedan naš domaći umjetnik¨. ¨Imate pravo, dragi bane, ona je tehnički toliko zahtjevna te ne vjerujem da bi je itko mogao odsvirati. Samo da znate, sonatu sam dobio na dar od autora upravo kad sam krenuo vlakom iz New Yorka u San Francisko, u spavaćim kolima sam je iščitavao cijelu noć i kad sam stigao u San Francisko stavio sam je odmah na program i odsvirao na koncertu¨. ¨Pa to je nevjerojatno, dragi Balokoviću, zaista ste vi nedostiživi genije¨, i tako je ta hvala i samohvala trajala za čitavo vrijeme pauze.   

U gimnaziji mi je francuski predavao prof. Josip (Pino) Andreis, tada još samouki muzikolog. često bi mi prije nekog koncerta za vrijeme nastave donio notni zapis ponekog značajnijeg djela koje je bilo uvršteno u program koncerta, kako bih se prethodno mogao što bolje upoznati s programom te večeri. Jednom mi je uoči nastupa belgijskog violinista Soetensa donio poznatu A-dur violinsku sonatu Cesara Francka te, sjednuvši u klupu pokraj mene, cijeli smo nastavni sat proveli u analitičkoj razradi te predivne sonate, svakako na veselje ostalih đaka kojima je taj sat prošao u opuštanju izbjegnuvši neugodnu provjeru izvršenih domaćih zadataka. S Davorom Perom, godinu dana mlađim učenikom iste gimnazije, ponekad bi u Andreisovom stanu muzicirali uz njegovu klavirsku pratnju. Tada je upravo dovršavao svoju knjigu Povijest glazbe, kasnije proširenu u tri sveska s naslovom Historija muzike.  

Značajno povjerenje svojeg nastavnika sam doživio, kada me je, tada u sedmom razredu gimnazije, izabaro da umjesto njega uz klavirsku pratnju Borisa Papandopula nastupim u foajeu kazališta u koncertnom dijelu svečane proslave 56-tog rođendana čehoslovačkog predsjednika, Eduarda Beneša, pred elitnom splitskom publikom, koja se inače rijetko mogla vidjeti na uobičajenim koncertima. Uzbuđen pred takvom otmjenim svijetom, koji kočoperio u fraku s cilindrima i ženskim dugim toaletama, ipak sam uspio odguditi do kraja vrlo zahtjevnu skladbu U muziky iz Slovačke svite Viteslava Novaka.

Tada sam se, svirajući u orkestrima Klasične gimnazije i Glazbene škole, pa i u drugim ad hoc formiranim ansamblima, sve više upoznavao s djelima velikih majstora glazbenog stvaralaštva.

Bio sam opčinjen Mozartom, čija je prpošna muzika čistih i jednostavnih linija sublimat nedostižne ljepote. To je glazba za svačije uho, kažu da uz Mozartovu muziku krave donose više mlijeka, a kokoši nesu više jaja. Zanimljivo je da su na koncertima malog orkestarskog ansambla prosvjetne ekipe Prve jugoslavenske armije, u kojem sam svirao nakon rata diljem Srbije, slušatelji - uglavnom odrasli uz zvukove istočnjačkih ćurlika i živih ritmova balkanskih plesova - s oduševljenjem slušali naše izvođenje Mozartovih djela, tražeći bis nakon svakog odsviranog komada. Doima se kao da se taj nebeski glazbenik spustio s nebesa, prošetao Zemljom i iza sebe ostavio samu ljepotu.

Najveću radost muziciranja sam ipak doživljavao svirajući, kao solist ili u manjim ansamblima uz orguljašku pratnju mćstra Josipa Fulgozija, na školskim misama u crkvi Gospe od zdravlja na Dobrome. Ponesen sonornim zvukom violine, koji bi odzvanjao cijelim crkvenim prostorom, dao bih oduška svom temperamentu uživajući u vlastitom izvođenju. Naše muziciranje i sjajne propovijedi našeg katehete don Mladena Alajbega privlačile su brojne građane, te je crkva za vrijeme školskih misa uvijek bila dupkom ispunjena i ostalim vjernicima.  

Za vrijeme ljetnih praznika Zagrebačka filharmonija bi zakupila brod priređivajući koncerte u primorskim gradovima, od Sušaka pa do Ulcinja. U Splitu je davala koncerte na Peristilu, na podiju kojim je dominirao Meštrovićev spomenik Grgura Ninskog. To su bili moji prvi susreti s velikim simfonijskim orkestrom i dobro se sjećam kako su me od uzbuđenja zahvatili trnci već na prve zvukove tog veličanstvenog orkestra. Sjedio sam na ulaznim stepenicama pod kampanilom sv. Duje, odakle sam imao cjelovit pogled na čitav korpus orkestra. Na prvom koncertu su izvodili Musorgskijevu Noć na pustoj gori i Dobronićevu simfoniju Vigorosa.

Posebno me se dojmila Beethovenova Eroica, čiji posljednji vedri i razigrani stavak s poznatom temom, koja se pojavljuje još i Beethonovoj klavirskoj sonati i zasebnoj skladbi Stvaranje Prometeja, još mi je danima odzvanjala u ušima. Bio sam ponosan na svog nastavnika Tibora Dukesa, koji je na tim koncertima filharmonije svirao prvu violinu za trećim pultom.
 
Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata koncem proljeća, a prije završetka školske godine, zagrebačka a ponekad i ljubljanska opera gostovale bi petnćstak dana u Splitu izvodeći svaku večer po neku operu. Nisam htio propustiti niti jednu predstavu, pa bih na kraju gostovanja tih opernih kuća prezasićen dojmovima i neispavan jedva čekao da se konačno dobro ispavam i odmorim od tih večernjih spektakala, pogotovo što sam se u dupkom ispunjenom đačkom parteru, koji je nama đacima svojom niskom cijenom bio dostupan, morao tiskati stojeći na prstima da bih preko glava onih ispred sebe mogao pratiti događanja na pozornici. U jutro bih u školu došao mamuran, a to su upravo bili dani kada je trebalo naknadnim odgovaranjem ispravljati ocjene kako bi godišnja svjedodžba bila što bolja.   

Pred sam rat osnovan je simfonijski orkestar splitskog kazališta s nakanom da uz simfonijske koncerte djeluje kao i operni orkestar. Na čelu tog orkestra bili su trojica dirigenata: Ivo Tijardović, Oskar Jozefović (koji je završio suicidom) i Unger, kapelnik mornaričkog orkestra. Prvih mjeseci sam i ja svirao prvu violinu u tom orkestru, ali sam ga morao napustiti zbog studija u Zagrebu. S tim orkestrom je izvedena Zajčeva opera Zrinski i za vrijeme talijanske okupacije Verdijeva Traviata.

Za vrijeme studiranja u Zagrebu sam neko vrijeme stanovao u istoj sobi s Egidijem Perfettom, studentom građevinarstva, koji je završio splitsku Realnu gimnaziju. Bio je dobar violinist, zavidne tehnike ali skučenog tona i skromnih interpretativnih mogućnosti. S njime sam u Splitu često svirao u gudačkim kvartetima, a odlikovao se lakoćom sviranja a la vista i sigurnošću održavanja ritma. Kad su se dva entuzijasta združili u istoj sobi, nije nedostajalo ni svakodnevne svirke, posebno sviranja violinskih dueta, u čemu smo obojica postigli zavidnu razinu. Istovremeno sam na fakultetu upoznao zanimljivog kolegu, Jakova Jelaču  kasnije preimenovanog u Jelačić, mladića širokog i zavidnog obrazovanja, te pasionirnog ljubitelja glazbe. Svirao je klavir i orgulje te mislim da je u tome bio uglavnom samouk, a nedostatak sustavnog vježbanja je nadoknadio svojim talentom. Našavši mnoge dodirne točke brzo smo se sprijateljili, pa smo često u stanu njegovih roditelja zajednički muzicirali. Stanovao je u skromnom stanu u Radićevoj ulici na broju 30, odakle je pucao krasan pogled na Tkalčićevu ulicu i na stare zagrebačke krovove. Imao je dva mlađa brata blizanaca, a otac mu je bio umirovljeni žandar potpuno podređen svojoj poduzetnoj i razumnoj supruzi, koja je zakupivši parcelu u Popovskom parku na Ribnjaku uzgajala povrće i svinje kako bi mogla prehraniti svoju brojnu obitelj. U nostalgičnom sjećanju na ljepotu sviranja u crkvi na Dobrome, nagovorio sam Jakova da pokušamo pronaći neku crkvu u kojoj bismo za vrijeme nedjeljnih misa mogli muzicirati. Njegova majka je odmah posjetila tadašnjeg župnika crkve sv. Marka, dr. Svetozara Rietiga (koji je bio član delegacije Narodnog vijeća Hrvatske koja je bez prethodnog odobrenja Hrvatskog sabora 1918. posjetila srpskog kralja Petra I. predlažući mu ujedinjenje južnoslavenskih naroda) tražeći od njega dozvolu za vježbanje i sviranje na nedjeljnim misama. Dobivši župnikov pristanak, često smo nedjeljom u crkvi sv. Marka zajednički svirali pojedine manje skladbe, bisere muzičkog stvaralaštva, uživajući u razlijeganju tona akustičnim crkvenim prostorom. Istovremeno smo dobili dozvolu sviranja i u crkvi sv. Marije pokraj zagrebačke tržnice na Docu, pa smo skoro svake nedjelje priređivali male crkvene koncerte. Za vrijeme rata Jakov je napustio Zagreb, javio mi se tek nakon 30 godina iz Amsterdama, gdje se stalno nastanio. Za vrijeme rata nastavio studij u Beču, gdje se i oženio, a doktorirao je u Münchenu. Nakon rata je krenuo za Sjevernu Ameriku s ciljem da se tamo zaposli, ali se privremeno zaustavio u Amsterdamu, gdje je ostao do današnjeg dana. Pozvao sam ga u Zagreb i obnovio s njime staro prijateljstvo, te smo se u više navrata međusobno posjećivali u Amsterdamu i Zagrebu, jasno uz ponovno zajedničko muziciranje. Za vrijeme Domovinskog rata Jakov se jako angažirao na sakupljanju pomoći Hrvatskoj, te je sa svojim nizozemskim prijateljima uspio sakupiti veliku količinu odjeće i hrane koju je u više navrata kamionima dopremao u Hrvatsku, osobno dijeleći pomoć najpotrebnijim obiteljima diljem Hrvatske.   

U ratno vrijeme violina mi je bila od velike pomoći. Nakon što sam mobiliziran u domobranstvu i bio predodređen za borbene jedinice koje su se uvježbavale u Stockerau, a želeći izbjeći polazak u Njemačku, uskočio sam u prosvjetni vod domobranske jedinice smještene na prostoru nekadašnjeg Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti. U tom vodu su našli utočište mnogi pjevači, među kojima su bili Ivo Robić i Marijan Bujanić, te razni glazbenici i glumci. Prosvjetnu ekipu vodio je potporučnik Sokačić, a voditelj programa na radiju bio je Kosi - kasnije komercijalni direktor Plive - pod nadimkom Joža Tulec, te smo svakog četvrtka u posebnoj emisiji za vojnike nastupali u živo na radio stanici, koja je bila smještena u Arkovoj tvornici, danas Badelovoj, u Vlaškoj ulici.

Ja sam odmah osnovao Schrammel kvartet s kojim smo uglavnom izvodili razne arije iz bečkih opereta. Sudjelujući u radu te prosvjetne ekipe mogao sam spavati kod kuće, a svakog jutra bih u 9 sati došao u vojarnu na Velesajmu, gdje bih fasovao kruh i cigarete, prijeko potrebne za darivanje stražara, ako bi me pri izlasku s Velesajma pokušao zaustaviti. Probe za nastupe smo održavali do 11 sati, nakon čega bih otišao svojoj kući, gdje sam se mogao slobodno pripremati za ispite na fakultetu.

Nakon dolaska partizana u Zagreb najavljeno je da će svi domobrani biti otpremljeni u logore, a ja sam srećom naišao na starijeg kolegu s fakulteta, Ratka Delorka, koji je za vrijeme rata kao lirski tenor nastupao u priredbama Prosvjetne bojne, te sam od njega doznao da je kompletna ekipa iz Prosvjetne bojne prešla u Prosvjetnu ekipu Prve jugoslavenske armije. Pozvao me je da im se i ja priključim i dovedem još po nekog violinistu kako bismo mogli osnovati salonski komorni orkestar, a što će nam ujedno biti prilika da izbjegnemo odlazak u logore. U jednoj prisvojenoj vili na Tuškancu Prosvjetna ekipa imala je svoj štab, kojem su na čelu bili zapovjednik Pofuk, rodom iz Hrvatskog zagorja i politički komesar neki partizan iz Žrnovnice pokraj Splita. Primili su me bez ikakvog prethodnog ispitivanja te smo odmah osnovali mali salonski orkestar s kojim je dirigirao Slovenac Zlatan Vauda. Tu su se našli mnogi športaši kao Glazer, Zlatko čajkovski, Žarko Dolinar i glumac Braco Rajs, zatim violončelist Zvonko Marković, violist Miljenko Dör, trubač Brajša, trombonist Pažur i dr., a ja sam još doveo i svog nekadašnjeg zimera Egidija Perfetu. Usporedno sa salonskim orkestrom formiran je jazz-band s dirigentom Fritzom Kieferom, Uz to je još postojala i folklorna grupa, kojoj sam ja morao na svakoj probi i nastupu svirati Brankovo kolo. Prvi koncert salonskog orkestra dali smo u Zagrebu, nakon čega je čitava ekipa krenula vlakom za Podravsku Slatinu, gdje smo se prekrcali na uskotračnu šumsku željeznicu s kojom smo proslijedili do Osijeka, a zatim opet širokotračnom prugom do Vinkovaca i Zemuna, odakle smo preko Beograda išli do Lajkovca i Mladenovca, da bismo konačno stigli na odredište u Aranđelovcu. Na željezničkom kolodvoru u Virovitici, gdje sam prvi put susreo s ušima u svojoj odjeći i uzaludno ih pokušavao uništiti, na kolosjeku je stajalo nekoliko teretnih zatvorenih vagona u kojima su bili zatočeni domobrani. Iz jednog vagona, kroz poluotvorena vrata, začujem da me netko zove, pogledam i prepoznam u domobranu jednog znanca s kojim sam u đačkim vremenima prisustvovao sastancima Križara. Neopazice mu pristupim, a on mi zavapivši u očaju poviče: ¨Ako Boga znaš, donesi nam komad kruha¨. Naša ekipa je upravo tada sljedovala kruh te sam neopazice uzeo veliku glavu kruha, od miješanih žitarica u kojima je bilo najmanje pšenice, te umetnuvši je ispod jakne došećem do vagona i ubacim je potajno u vagon. Nakon nekoliko godina sreo sam u Zagrebu tog znanca, koji mi je priznao da su zahvaljujući tom komadu kruha uspjeli nekako preživjeti. Putovanje je trajalo nekoliko dana, a usput smo vidjeli grozne prizore nepreglednih kolona zarobljenih domobrana koje su posljednjim snagama, bez vode i jela, išli za svojim Križnim putem u nepoznato, da bi svaki sustali pojedinac bio odmah strijeljan kako ne bi usporavao bjesomučni tempo, kojim su okolni stražari tjerali čitavu kolonu. Sa savskog mosta u Zemunu dva su zarobljena njemačka vojnika u očaju skočila u Savu kako bi se riješili muka od luđačkog marša, žeđi i gladi.

Iz Aranđelovca smo obilazili razna mjesta po Srbiji priređujući koncerte, pa smo tako koncertirali u Oplencu, Kragujevcu, Kraljevu, Nišu, Lajkovcu, Mladenovcu i u Beogradu. Uglavnom smo svirali skladbe bečkih klasičara i operetnih potpurija, što je publika s oduševljenjem prihvaćala. Uslijed loše hrane dobio sam kroničnu dijareju, vidno sam smršavio i oslabio, pa sam iskorištavao svaki slobodan trenutak za odmor. Najčešće bih legao negdje u hladu, na ulici ili u parku, te metnuvši pod glavu u zamjenu za jastuk kutiju od violine, odspavao bih tako po nekoliko sati. Zanimljiv je slučaj iz Kraljeva, gdje smo na ćrodromskoj pisti dali večernji koncert, nakon čega se na podij smjestila jazz grupa koja je za brojnu publiku svirala duboko u noć plesne komade. Tražeći pogodno mjesto za spavanje, smjestio sam se pokraj velikog bubnja i naslonivši se na njega odmah sam zaspao. Probudio me je Perfetta tresući me i vičući: ¨Daj probudi se, već cijelu noć spavaš na bubnju po kojem nemilosrdno lupa bubnjar¨. Konačno sam se odlučio zatražiti liječničku pomoć, te mi je u Nišu jedna uviđavna vojna liječnica dala preporuku za otpust iz vojske.

Kao mladi diplomirani ekonomist, neopterećen praksom prethodnog društveno-gospodarskog sustava, brzo sam shvatio društveno-političke i gospodarske smjernice novog poretka, te sam kao perspektivni kadar brzo napredovao u službi. U to vrijeme sam osnovao i obitelj, preuzevši na sebe brigu oko egzistencije cijele obitelji svoje supruge, čiji je otac kao sudionik ukrajinske brigade bio strijeljan od nove vlasti. Tada sam pokušao intervenirati kod Peruničića, člana Izvršnog vijeća Savezne skupštine i predsjednika odbora za pomilovanje, ali mi je on kratko odgovorio da je molba za pomilovanje odbijena i presuda već izvršena, budući da je osuđenik bio član organizacije koja je radila protiv interesa Sovjetskog Saveza. Trebalo je stoga više zarađivati, pa sam se maksimalno uključio u dopunski rad, uvodeći u poduzeća novu organizaciju rada i vođenja računovodstvene financijske službe, a osim toga sam skoro svako poslije podne na raznim tečajevima predavao po nekoliko predmeta iz gospodarstva osposobljavajući tako i nepismene za rad u naglo rastućoj administraciji i za vođenje poduzeća u novim uvjetima poslovanja. Opterećen radom, glazba je potisnuta i utihnula, što me je frustriralo i oneraspoložilo. Pa bih se tek tu i tamo odazivao pozivu nekih sindikalista da na njihovim priredbama odsviram nekoliko kratkih skladbi. Preokret se dogodio kada me je kolega Frano Krivić, tada pravnik u Direkciji za prehrambenu industriju u kojoj sam i ja radio kao instruktor i nadzornik rada u područnim poduzećima, zamolio da pojačam korpus prvih violina simfonijskog orkestra ¨Pavao Markovac¨ prigodom njegova gostovanja u Puli. Poziv sam rado prihvatio, naglasivši da je moje sudjelovanje u radu orkestra privremeno, i to samo za vrijeme tog gostovanja. Ipak nisam mogao odoljeti navaljivanju članova orkestra i dirigenta Tihomila Vidošića, pa sam ostao vjeran suradnik orkestra punih osam godina, sve do njegova raspuštanja. Otkrio sam da rad u orkestru ne ograničava moju produktivnost već naprotiv, da se muziciranjem opuštam i rasterećujem od svakodnevnih briga i frustracija, dobivajući dodatnu energiju za svladavanje svih obveza na redovnom poslu.     

Radom u orkestru upoznao sam se s mnogim djelima raznih stilskih razdoblja, od baroka pa do suvremenog glazbenog stvaralaštva. Iako većinom amateri, postigli smo visoku razinu reproduktivnog izvođenja, pa smo na natjecanju amaterskih orkestara u Beogradu izvođenjem Schubertove Nedovršene simfonije u H-molu osvojili prvu nagradu. Koncertni majstor bio je Tito Barić, Humlov đak i vrsni pedagog, profesor violine na Muzičkoj akademiji. S njime sam se sprijateljio i od njega mnogo naučio, čak sam želio kod njega nastaviti rad na ozbiljnijem svladavanju violinske tehnike, ali svaki naš sastanak bi se pretvorio u njegove jadikovke, uglavnom ljubavnog karaktera, budući da se zaljubljivao u svoje učenice koje su bile mnogo mlađe od njega.

Jednom su, za vrijeme probe našeg orkestra, dvojica zaposlenika Zagrebačkog radija došli slušati naše izvođačke sposobnosti, te su mi za vrijeme pauze pristupili ponudivši mi da se uključim u rad radio zabavnog orkestra s kojim su upravljali Zlatko černjul i Kalman Koči. Ponuda mi je bila zanimljiva, jer su se probe održavale u poslijepodnevnim satima, pa se nisu sukobljavale s mojim redovnim poslom. Prihvatio sam ponudu, ali sam već nakon dva mjeseca, zbog jalovog rada i beskorisno utrošenog vremena, napustio taj orkestar. Naime, probe su se održavale svakog dana uz brojna pokusna snimanja s malo muziciranja i stalnim podešavanjem mikrofona i cifranjem tonskih zapisa, pa sam osjećao grižnju savjesti zbog neiskorištenog vremena. Osim toga, kući bih se vraćao umoran i neraspoložen, nesposoban za bilo kakav koristan rad. Tada sam shvatio koliko je amater u prednosti u odnosu na profesionalnog muzičara, amater uživa u muziciranju dok je profesionalcu sviranje više muka nego li užitak. U to vrijeme je s zabavnim radio orkestrom na snimanjima surađivala pjevačica Savka Radonić s neizostavnom pjesmom Malo moje selo, a najveseliji događaj je bio kad se Kalman Koči zgrozio nad našim sviranjem, izgovarajući s mađarskim naglaskom: ¨Joj dečki, to tako strašno zvuči, ízgleda mi kao dá me netko ótrag ú rit zábada¨.     

Raskid prijateljstva sa Sovjetskim Savezom rezultiralo je i oduzimanjem jugoslavenskog državljanstva ruskim emigrantima, dajući im status apolita, pa je tako i obitelj moje supruge, majka i dvije mlađe suprugine sestre, dobila nalog da napuste zemlju. Iako sam im bio isposlovao mogućnost ostanka, ipak su se odlučile emigrirati u Kanadu, vjerujući da tamo teče med i mlijeko. Usprkos brojnim neslaganjima s tom obitelji, koja se očito nije uspjela integrirati u naše društvo zbog formiranja vlastitog devijantno sebičnog kodeksa ponašanja, nasilni raskid veza sa suprugom bio je za mene više nego šokantan. Doselile su se u kanadski grad Winnipeg i nakon kratkog vremena mi se više nisu javljale. Tada, kada mi je bilo najteže, u glazbi sam nalazio tješitelja i najvjernijeg prijatelja. Glazba je opet bila ta poveznica, koja me je spojila s dragom i skromnom osobom iz koje zračila sama dobrota i neka zavodljiva unutrašnja ljepota, s udovicom s malom kćerkicom čijeg je nevina supruga strijeljala nova vlast. Nezbrinutu i bez ičije zaštite radosno sam je prigrlio i s njom sklopio brak. U prvo vrijeme smo živjeli u nezamislivo lošim stambenim prilikama, ali smo zato nagrađeni kćerkicom Marinom i u novo dobivenom stanu zajednički proveli četrnćst nezaboravnih sretnih godina.

Nakon raspada simfonijskog Pavla Markovca, dobar dio njegovih gudača je prešla je u Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda, kojeg je tada vodio mladi dirigent Igor Gjadrov. Taj orkestar stare tradicije, upravo je tada obnovio predsjednik Glazbenog zavoda, primarius dr. Milan Žepić, pulmolog u Bolnici Milosrdnih sestara u Vinogradskoj ulici, a koji je ujedno kao apsolvent iz klase Vaclava Humla bio i koncertni majstor orkestra. Dr. Žepić mi je odmah ponudio mjesto za svojim pultom u svojstvu zamjenika koncertnog majstora.

Rad u orkestru je bio sustavan i temeljit, najviše su se obrađivali barokni majstori, ali su na programu bili i mnogi skladatelji iz razdoblja klasike, romantike pa sve do današnjih dana. Postigli smo visoku razinu kvalitete muziciranja, pa naši koncerti nisu mnogo zaostajali za profesionalnim izvedbama. Tada sam se pobliže počeo upoznavati s djelima Johana Sebastijana Bacha, u kojima sam otkrivao nepresušno vrelo invencija protkanih dubokom vjerom, harmonijom duha i misli te ljepotom izražaja. Iako sputan strogom baroknom formom, njegove teme svojom bujnošću daleko prelaze okvire forme, one se spajaju u jedinstveni doživljaj savršenog sklada kakav vlada u našem Univerzumu. Njegova muzika nas smiruje i približava samom Bogu, stvarajući u nama jedinstveni ugođaj blaženstva i sreće. Od ove trojice nebesnika, Beethovena, Mozarta i Bacha, ovaj posljednji zacijelo zaslužuje vodeće mjesto.

Rad u orkestru je bio sustavan i temeljit, najviše su se obrađivali barokni majstori, ali su na programu bili i mnogi skladatelji iz razdoblja klasike, romantike pa sve do današnjih dana. Postigli smo visoku razinu kvalitete muziciranja, pa naši koncerti nisu mnogo zaostajali za profesionalnim izvedbama. Tada sam se pobliže počeo upoznavati s djelima Johana Sebastijana Bacha, u kojima sam otkrivao nepresušno vrelo invencija protkanih dubokom vjerom, harmonijom duha i misli te ljepotom izražaja. Iako sputan strogom baroknom formom, njegove teme svojom bujnošću daleko prelaze okvire forme, one se spajaju u jedinstveni doživljaj savršenog sklada kakav vlada u našem Univerzumu. Njegova muzika nas smiruje i približava samom Bogu, stvarajući u nama jedinstveni ugođaj blaženstva i sreće. Od ove trojice nebesnika, Beethovena, Mozarta i Bacha, ovaj posljednji zacijelo zaslužuje vodeće mjesto.

  

U prvim godinama rada ovog orkestra, dok je u Splitu na čelu Koncertne direkcije bio Krešo ćorak, redovno smo jednom svake godine davali koncerte u velikoj dvorani splitskog kazališta. To su bili nezaboravni dani druženja sa splitskom publikom, a čijim sam se pripadnikom i ja osjećao, pa je i moje sudjelovanje u nastupima ovog orkestra u mojem rodnom gradu za mene bilo posebno uzbudljivo.

Nekoliko godina smo redovno nastupali i na Varaždinskim baroknim večerima, a isto tako koncertirali u mnogim našim gradovima: u Karlovcu, Opatiji, Velom Lošinju, Samoboru, čakovcu, Ivanić gradu, Sisku, Bjelovaru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Našicama i Celju. Na natjecanju amaterskih u Ohridu dobili smo prvu nagradu, iako smo u izvođenju prve Bachove suite, krivo upali pri izmjeni tempa, te smo, za slušatelje neprimjetnom intervencijom dirigenta Gjadrova, spretno uskočili na početak novog tempa i s pojačanim žarom odsvirali besprijekorno suitu do kraja. Taj događaj je nazvan Ohridskom legendom, ili Ohridskim da capo.

Iznenadna smrt pastorke i neposredno nakon toga očekivana smrt supruge Mire prekinula je bračnu idilu i našao sam se u dubokoj depresiji. Iako sam u glazbi opet nalazio kakvu takvu utjehu, dugo vremena nisam mogao izaći iz teške krize. Osjećao sam se izgubljenim, lutao sam besciljno ulicama tražeći zaborav u novim poznanstvima, nadajući se da ću ipak nekoga sresti s kime ću moći podijeliti svoju tugu. I zbilja, naišao sam na razumnu i vrijednu osobu visokih etičkih i ostalih ljudskih kvaliteta, koja se s nesebičnom strpljivošću trudila da uspješno prebrodim krizu. Sklopivši s njome brak, slijedilo je ponovno sretno razdoblje, sada mnogo ležernije i perspektivnije, neopterećeno zloćudnom bolešću koja je mojoj pokojnoj supruzi kao Damoklov mač godinama prijetila. Osim toga i poboljšano ekonomsko stanje, zahvaljujući dodatnoj inženjerskoj plaći moje supruge Ksenije, omogućavalo nam je ležernijii i malo udobniji život. Mogli smo više vremena posvetit sebi, pa smo, želeći bolje se upoznati s vanjskim prilikama, posjećivali mnoge europske metropole, a ljeta smo provodili u Velom Drveniku, malom otoku blizu Trogira, rodnom mjestu moje supruge. Posljednjih godina, nakon što je Ksenijin brat vrativši s iz Njemačke obnovio maslinike, svake jeseni smo sudjelovali u branju maslina, pri čemu su nam se pridruživali i naši unuci, pa je to bilo vrijeme slavlja i zahvale majci prirodi na pruženim darovima. Maslina je inače sveto biblijsko stablo koje je stoljećima prehranjivalo žitelje ovih naših otoka, a kako je raseljavanjem otoka poticajnim mjerama intenziviran razvoj industrije, maslinarstvo kao i ostale poljoprivredne djelatnosti bilo je gotovo potpuno zapušteno. Sada se opet, usprkos nedostatku mladih radno sposobnih ljudi, javljaju tek sporadični slučajevi obnove maslinika.    

Rasterećenjem suvišnih obveza iz redovnih poslova glazba je opet zauzela važno mjesto u mojoj svakodnevnici, imao sam više slobodnog vremena koje sam mogao posvetiti glazbi, pa je i moj život postao mnogo sadržajniji i radosniji. Nakon Smrti dr. Žepića, koncertnog majstora našeg orkestra preuzeo sam, u alternaciji s dr. Slobodanom Suvajdžićem, ulogu koncertnog majstora, pa i odgovornost za kvalitetni rad orkestra potaknula me je na intenzivniji rad i veći angažman na probama. Slijedili su mnogi koncerti  u Zagrebu, a i na gostovanjima izvan Zagreba, a najvažniji događaj je ipak bio gostovanje u Njemačkoj u rezidencijalnom hotelu¨Venus¨ u Bonnu, u nazočnosti njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera i u jednoj od najvećih koncertnih dvorana Njemačke, u Tonhalli u Düsseldorfu. Taj koncert je organiziran zahvaljujući mojem zetu dr. Nenadu Kostoviću, koji se kao mladi netom diplomirani liječnik, u sklopu Care organizacije, za vrijeme Domovinskog rata angažirao na sakupljanju medicinske pomoći Hrvatskoj. Nakon što je sakupljena velika količina lijekova, sanitetskog materijala i medicinske opreme, Nenad je animirao oko dvadesetak naših liječnika zaposlenih u Njemačkoj da se priključe velikoj koloni kamiona i da direktno na bojištima isporuče medicinsku pomoć, te je pod Gensherovim pokroviteljstvom poveo cijelu tu kolonu kamiona u Hrvatsku. Nakon toga, posredstvom mog zeta slijedilo je u Zagrebu osnivanje hrvatsko-njemačkog udruženja liječnika, kojim prilikom je svečanost osnivanja uveličao i prigodni koncert našeg orkestra, na što je oduševljeni predsjednik Care organizacije pozvao naš orkestar da se u najvećoj koncertnoj dvorani Njemačke predstavi tamošnjoj publici. Koncertna dvorana Tonhalle je bila dupkom puna, a izvodili smo djela hrvatskih skladatelja, koja smo na dostojan način predstavili brojnoj publici.

Slijedeće godine sam, poslije tridesetsedmogodišnjeg rada u Društvenom orkestru Hrvatskog glazbenog zavoda, zbog akutnijeg napada angine pectoris prestao sudjelovati u radu tog orkestra. Odluku nije bilo lako donijeti, još godinama nakon toga sam noću sanjao o svom orkestru, nakon čega mi se uvijek u srce uvulačila neka tuga. Violinu ipak nisam zapustio, čak sam redovnim kućnim vježbanjem i napredovao u interpretaciji pojedinih skladbi. Na mom stalku je stalno položen svezak Bachovih sonata i partita za solo violinu, s kojima sam započinjao i završavao svoje vježbanje. Svaki put u njima otkrivam nove misli i poruke, što je neodoljiv izazov za svakog izvođača. U međuvremenu sam se bio kraće vrijeme angažirao u radu muzičke grupe Otvorenog sveučilišta pod vodstvom našeg proslavljenog violinista Josipa Klime, popularnog Pepija. Nastupao sam u nekoliko navrata na koncertima petkom u prostorijama biblioteke Sveučilišta, na kojima smo, uključivši mladu violinisticu Tinu Krznarić i klaviriskinju Višnju Brce izveli Bachov dvostruki koncert za dvije violine u D-molu. Uzbuđenje koje je neminovno pri ovakvim nastupima kontraindicirano je mojoj bolesti, pa sam se po savjetu liječnika morao odreći i ovakvih malih zadovoljstava.

Moja kćerka Marina je nažalost napustila daljnje studiranje violine, iako je muzički jako nadarena. Živi u Solingenu, Njemačka, u sretnom braku s dr. Kostovićem i imaju troje djece: Petra (19), Katarinu (18) i Anu (9). Svjesna vlastitog propusta, Marina je svoju djecu usmjeravala prema glazbi, te Petar i Katarina na školskim koncertnim nastupima zrelim interpretacijama, a Petar čak sklada ljupke male klavirske skladbe.

 
 

Ana, iako tek devetogodišnjakinja, sigurnim potezima gudala ističe se sigurnim intoniranjem, čak i u visokim položajima prstiju lijeve ruke.

Ima već tri mjeseca da je moja violina utihnula, ne vjerujem da će u mojim rukama njene žice ponovno zabrujati, ali se nadam da će jednom u Aninim još ljepše propjevati i da će njen plemeniti i umilni poj biti čvrsta poveznica dviju generacija, a i učinkovita zaštita od pogubnog djelovanja globalizacije, koja destrukcijom tradicionalnih nacionalnih i duhovnih vrijednosti pokušava ukloniti sve barijere Kapitalu na njegovom zločinačkom pohodu bezobzirnog osvajanja ekonomske i političke vlasti nad cijelim ovim našim planetom.

Franko Donadini

8. svibnja 2006.