Ne znamo koliko je bila mila, ali znamo kolike je odgojila, dala im kruha i škole, pomagala i odgajala ih.
Sad u bolesničkom krevetu, stari podsjetnik, s poblijedjelim brojevima brzoglasa, miruje na noćnoj ostavi, a brojevi pomalo nestaju.
Mila dočekuje svoje Bogatstvo siromašnih i prati vrijeme, koje se već sakrilo u Novu 2006. godinu.
Nekada je nemirna i traži lijek.
Želeći je darovati za Novu godinu, naše joj Bogatstvo ponudi nekoliko brzoglasnih poziva sa svoga mobitela.
čitajući u starom podsjetniku imena, najprije pozove brzoglas Miline sestre, koja živi u drugoj državi. Javi se muški glas. Kada je čuo da Mila želi razgovarati sa sestrom, odgovori da je već otišla spavati i da ne može ustati. Naše je Bogatstvo bilo uporno. Ustrajalo je i zamolilo za dvije riječi razgovora, ali bez uspjeha.
- ... Pa dajte, makar vi poslušajte Milu, da vas pozdravi, čestita, da pita za sestru...! - čovjek se smiluje i pristane. Posluša Milu i završi nakon nekoliko rečenica. Mila je i s tim zadovoljna, njezina će sestra doznati da je zvala i da joj je željela čestitati. Znat će, da je još živa.
- 'Oćemo li zvati Petra? - upita Bogatstvo, znajući da je Pero velika ljubav babe Mile, pa kada se malo pripremi, pristane a za čas se, s druge strane, javi Petar i upita, tko zove. Bogatstvo se predstavi i reče, da ga baba Mila želi čuti. - Nemam vrimena. Ne, ne mogu! - pokuša odbiti poziv, ali je Bogatstvo bilo uporno pa Milina želja pobijedi. Ona započne: - Pero moj! Baba Mila te se zaželila. Evo da ti čestitam Novu godinu... Kako si Pero moj, dite moje? Duša babina! Kad se sitin oni' mali nožica i tvoji' prvi koraka. Lip li si bija, Bože moj! Nu, reci je li ti još i'ko priprema šnicle k'o baba, onako bez ijedne žilice? O, zlatni moj Pero...! Kako si to babu zaboravio ? 'Ajde, 'ajde! Priša ti je. Zna baba. Ljubi te baba. -
Ne znamo što je bilo s druge strane brzoglasa. Je li se u Peri otopila koja grudica? Bogatstvo mi je začudno pričalo.
- Zamisli čuda! Mila je bila veoma uzbuđena. Ustala je i stala ispred postelje. Ja sam je videći što se događa, pridržavala ispod ruku, a kada je razgovor završio, ponovno je klonula i ispružila se u postelji. -
Na kraju je Mila rekla: - Večeras ne trebam lijek. Mirna sam. čula sam svoga Peru. Sad ću cijelu noć mislit na njega. -
Petar ne živi u tuđini a ni u drugom gradu, on živi u istom dijelu grada gdje i baba Mila. Da baba Mila može hodati, da izlazi, ona bi sigurno svaki dan srela svoga Peru.
Mila je jedna od mnogih, koji žive posve sami. Bogatstvo siromašnih je njezina veza sa svijetom.
Vlasnik je prostora, u kojemu Mila ima pravo stanovati do kraja života, nekoliko puta pokušao preuzeti stan. Međutim, Mila ne želi u Dom.
'Njezini', koji i dalje blijede u podsjetniku budući da su od Mile, prije više godina, primili ušteđevinu, pitaju tko će platiti troškove njezina ukopa, jer oni to ne će moći.
Bogatstvo siromašnih nam poručuje: - Imajmo ljubavi za sve Mile koje nam Bog u ovoj godini stavi na put.
Petru, Pavlu, i svima drugima: - Ne zaboravite, vaša je ljubav jedini lijek, koji liječnik može propisati bolesnom i osamljenom roditelju, baki, djedu - bez straha od popratnih pojava, jer ljubav je od Boga i ona sve pobjeđuje. -
2. siječnja 2006. god.
| | 
... dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima
često jedini ključ u bravi njihovih vrata - po kojem računaju vrijeme, doba dana. *** OTISCI U PIJESKU
Jedne je noći čovjek sanjao. Sanjao je da šeta pjeskovitom plažom uz Gospoda. Nebom su sjevale scene iz njegovog života. Za svaku scenu on je primijetio dva para otisaka stopala u pijesku: jedni su pripadali njemu, a drugi Gospodu. 
Kada je i posljednja scena njegovog života sjevnula ispred njega, on se okrenuo i pogledao otiske u pijesku. Primjetio je da je na putu njegovog života često ostajao trag samo jednih stopala. Isto tako je primijetio da se to događalo u najtežim i najtužnijim trenucima.
To ga je mučilo i on je zapitao Gospoda o tome: "Gospode, rekao si da kad te jednom odlučim slijediti, ti ćes hodati uz mene cijelim putem, iako sam primijetio da u toku najtežih trenutaka mojega života postoji samo jedan par otisaka. Ne razumijem zašto bi me onda kada mi najviše trebaš ti ostavio."
Gospod je odgovorio: "Moje drago dijete. Ja te volim i nikada te ne bih ostavio u trenucima previranja i patnje. Kad vidiš samo jedan par otisaka onda je to vrijeme kad sam te nosio!" (A.Lj.Maračić, Duhovne misli) |
