Oduševljeni krležijanac, Pjero Brešković, jednog mi je jutra donio u kavanu napis, što ga je napisao u povodu otvaranja kutija Krležine ostavštine i jagme kritičara i ostalih književnih analitičara, ne bi li u piščevoj bogatoj ostavštini pronašli nešto kompromitantnog i sebe proslavili, predstavljajući Krležu u nekom drugom svjetlu. Pa evo tog teksta u cjelini: 

KRLEŽA DANAS

                                   Znaj da poezija
                    svojim moćnim glasom stvara besmrtnike.
                              (Petrarca: Kancioner )

Danas kad već dvadeset godina mrtav u svom mirogojskom sarkofagu leži, poneki bi htjeli da on, Miroslav Krleža, sasvim mrtav bude; neki pak lukaviji građanskim ga piscem žele (možda zato da bi Krležinu knjigu spasili od nacionalne lomače koja je ranih devedesetih minulog stoljeća plamtjela u Hrvatskoj). Generacija koja voljom povijesne ili biološke sudbine još nije do kraja istrijebljena, a bila je svjedok i suputnik objavljivanja piščevih kapitalnih djela, pamtit će Krležu onakvog kakvog je on sâm sebe ispoljio u svojim brojnim pjesmama, novelama, romanima, dramama, esejima, feljtonima, kozerijama, člancima i sl. "I kasarna i jesen i ove žute magle, i sve to što nevidljivo trune u sjaju carske krune, sve je to sjeme bune". A kamo li - građanski pisac! Nema te knjige, stranice, pasuse, rečenice gdje se ne propinje crveni konj pjesnikove pobune. Buna i pobuna, revolt i revolucija - to je osovina oko koje se okreće cjelokupno Krležino književno djelo. Bilo da lirski lamentira i bugari; bilo da romaneskno o svom društvenom okolišu priča i meditira; bilo da dramski ili dramaturški pokreće radnju ljudskih, intimnih ili javnih, zgoda i sukoba; bilo da raskrinkava ratove i revolucije, financijske ili druge afere; bilo da slavi junske robije ili otpore; bilo da cjelokupnu društvenu građu i nadgrađu publicistički ispituje i aktualizira - uvijek i svugdje uporno i ustrajno uspravlja se uskličnik njegovog nezadovoljstva "stanjem fakata" (M.K.) te otpora takvom stanju. Maskira se doduše pisac krinkom autoironije ili zaklanja sivom koprenom rezignacije, ali se ipak na kraju izvija kukurijek Galilejevog: Epur si muove!

Privatna i javna biografija ovog pisca u Hrvatskoj je više-manje poznata. Kada je prvih dvadeset godina prošlog stoljeća bio "izletio" u Rusiju, zatečen sovjetskom zbiljom, on nije poput Gidea, a možda je bilo i prerano, proniknuo u povijesno složenu igru polit-ekonomskih elemenata sukoba između proklamiranih revolucionarnih ideala i zatečene stvarnosti, već se je zadovoljio ponekim podrugljivim podsmijehom nad likovnim i verbalnim kičem moskovskih ulica i partijskih sijela. Mada opčinjen Lenjinom, boljševikom nikad nije postao, pa sad može u grobu Danteov stih ponavljati: "Ali za let takav ne imadoh krila". Kako je vrijeme dalje odmicalo i sredinom tog stoljeća Veliki otac izopćio svog Malog sina iz komunističke obitelji, to je naš pisac na liniji novog domaćeg kursa sve više tonuo u glib svakodnevne zauzetosti zadacima poretka zadržavši u svom životnom kutku svoju privatnu docenturu Revolucije izrugujući se trajno kako Amsterdamskoj socijal-demokraciji tako i domaćem reformističkom paprikašu zvanom samoupravljanje. Volio je inače purgerske špek-fileke i domaće češnjovke. Odigrati ulogu hrvatskog Zole ("J´ accuse") usred opće "sablasne kadaverizacije svega što se zove moral i istina" (M.K.) nije znao ni mogao. No ostao je vazda alergičan spram "epske histerije nacionalnih fetiša" (M.K.). Kada je pak došlo do pandemije ove boleštine i eskalacije posljednjeg balkanskog rata, ovog pisca više nije bilo među živima. Milostivi bog poštedio ga je sreće da doživi drugo, nacionano oslobođenje, nakon prvog, proleterskog te tako u potpunosti ostvari, bumo rekli, vlastite ideale.

I  nad njegovom glavom visio je mač životne prolaznosti i osjećaj osobne ništavnosti pa se pisac trudio svojim književnim radom i djelom zatrpati ovaj bezdan ustrajno ponavljajući svoj: "Non totus moriar", te je ovaj slogan bitnim i temeljnim pokretačem umjetničkog, dakle i književnog, stvaranja smatrao. Gonjen ovim demonom, izborio je floretom svog pera istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturi koje ni opaki snijezi povijesne regresije ni žitki pijesci revolucionarne oseke, nadamo se, dokinuti neće. Režiseri i scenografi piščeva pogreba narugali su se grubo auktoru "Hrvatskog boga Marsa" kada su na topovskom lafetu sprovodili pjesnika pozdravivši ga praskom plotuna iz vojničkih pušaka. Ako je i od sudrugova, ipak je malo previše. To je značilo: pred partijskim sudištem ne smije nitko, pa ni lovorom ovjenčani pjesnik, proći neokaljan.

Gledajući nedavno u prilici obljetnice piščeve smrti tele-slike njegovog doma na Gvozdu, običan čovo se pita kako je mogao ovaj pjesnik živjeti, raditi, pisati usred ovog blještavog malograđanskog kiča stolova, ormara, polica, divana, slika, tepiha, svjetiljaka, statua i statueta? Dešava se, naime, da piščeva djela, ne po prviput u povijesti, moraju braniti osobu pisca kome uostalom zbog toga prijeti i  optužba za izdajstvo. I na kraju kao kruna svega dolaze i prilaze učena gospoda profesori, komparatisti, akademici, kritici, leksikografi, književnici i farizeji koji sada kao na njihovu radost pisac više živ nije, hvataju, grabe i prevrću corpus njegovog književnog naslijeđa kao da je to leš, ili bolje lešina, te ga svojim metodama svih mogućih raznoimenovanih analiza režu, sijeku, sjeckaju i mijese, te ove odreske, polpete i valjuške dinstaju ili frigaju na parsuri svojih kritičkih eseja, znanstvenih referata, simpozijskih izvještaja tako da nama običnim štiocima prijeti stravičan pohod njihovih rečenica koje gmižu kao "da su stjenice" (M.K.), a naša literarna, moralna, psihološka i druga farmakopeja ne posjeduje radikalna sredstva za dekontaminaciju od ovog zla. Ukratko, naš mrtav pisac zadaje svojim sunarodnjacima iste glavobolje koje im je uzrokovao i za svog kontradiktornog života.

Unatoč svemu Miroslav Krleža je ipak svojim moćnim književnim glasom ostvario Petrarkin pjesnički zadatak svoje vlastite besmrtnosti; dakako, hrvatske besmrtnosti pune jala i prijekora.

    -----------------------

(pribilježio kao reakt na medijsku
halabuku povodom otvaranja famoznih
kartonskih kutija piščeve ostavštine,
dana 22. siječnja 2002., a strojem
prepisao 22. kolovoza 2002. Petar Brešković)

Dragi Pjerin                                                                             Zagreb, 30. kolovoza 2002.

. . . . . . . . . .  Pročitao sam i Tvoju tužbalicu nad grobom pjesnika. Kao da ju je sâm veliki Meštar napisao, ili si Ti možda neki njegov alter ego? Oštra zapažanja, sarkazam i bijes! Skoro čitav arsenal ubojitog oružja našeg Meštra. Zgražaš se nad brižnicima meštrove ostavštine, možda s pravom, jer kod takvih prigoda uvijek se nađe i poneki strvinar koji traga samo za senzacijama ne bi li ih skupo prodao. Osim toga u hiperprodukciji konfekcijskih  intelektualaca ima i takvih, koji će u želji za osobnom afirmacijom, a u oskudici vlastitih ideja, prčkati po ostavštinama velikih, pa će čak i od njihova prdeca napisati znanstveni traktat i organizirati simpozij. A što reći o gnjidama koje uporno traže nešto čime bi nekome okaljali ime i obezvrijedili mu djelo. Slično kao što i mnogi naši novinari, zrcalna slika svojih pandanskih političara, ne prezaju ni od čega, ni od laži ni od podmetanja, kako bi se dodvorili nekom moćniku ili ovjenčali slavom, aureolom moralne pustoši.   

Ali vratimo se našem Meštru. Moto kojeg si uvodno postavio svakako odgovara veličini i značaju čovjeka kome je članak namijenjen. Iako zasigurno zaslužuje mjesto negdje na sâm vrh piramide hrvatskih književnika, ipak ga među zvijezde ne bih smjestio. Jer, kolikogod nas oduševljava svojim umjetničkim stvaralaštvom i fascinira svestranošću, pronicljivim analitičkim duhom i potresnom snagom izrečene riječi, čitajući njegova djela duboko u duši osjeća se neka nelagoda, nedorečenost, praznina, potištenost pa i beznađe. Krleža je, kao što si i sâm napisao, vječiti buntovnik, on analitički secira ljude i društvo, razotkriva njihovu izvještačenost i pokvarenost, pribija ih na stup sramote, izruguje im se, obezvrjeđuje ih, drobi i uništava. I tu se zaustavlja on nemilosrdni sudac! Ostaju ljudske razvaline, pustoš, beznađe i očaj. Nema katarze, nema rasterećenja, nema nade u spas, u neki bolji život. Krležino oružje je prezir, bijes pa i mržnja, on je rušitelj a ne graditelj. Nedostaje mu ljubav, vjera u čovjeka, ljudska solidarnost i tolerancija, a bez čega se ne može graditi neki bolji svijet. Ako se na polju iščupa korov i ne zasadi neka plemenita biljka, opet će izrasti korov. A svijet izgrađen na mržnji, preziru  i bijesu redovito je mnogo gori od pređašnjeg. Mržnja generira mržnju i ona se tako rušilački i samoubilački smjenjuje u nedogled, sve do potpunog samoistrebljenja. Nažalost, svi smo mi svjedoci i žrtve mržnje. To prokletstvo mržnje nas rastače i razdvaja, stalno nam je za petama dok mi nemoćno pred njenim krešendom čekamo nekog Mesiju koji bi nam prosvijetlio pamet i u našim srcima je zamijenio s ljubavlju. A taj, koji u tome uspije, zaista će dobiti svoje mjesto među zvijezdama.

Tvoje apologetsko obrazloženje Krležine šutnje nakon njegova izleta u Rusiju i za vrijeme terora komunističke vladavine ipak je samo hipotetska pretpostavka, možda djelomično točna ali nedovoljno uvjerljiva. Bio je i previše pronicljiv da ne bi bio uočio tadašnju boljševističku stvarnost, a da je tada progovorio ne bi se bio nimalo zamjerio ondašnjoj državnoj vlasti. Zar je čovjek njegova kalibra, ovjenčani borac pravde i žestoki protivnik ljudskog ugnjetavanja, mogao šutjeti na sve ono što se događalo u komunističkoj Jugoslaviji. Ipak je preferirao udoban život na Gvozdu i zaštitu najmoćnijeg čovjeka u državi, pred određenim rizikom. Usprkos toga rado bismo mu oprostili, kad bi se sada u kutijama njegove ostavštine našao neki rukopis s kritičkim osvrtom na ta olovna vremena.

Ovo shvati samo kao moja razmišljanja o Krleži, a nikako kao kritiku njegova rada i djela, u koju se ne bih nikad upustio, jer za to nisam kompetentan, a niti ga dovoljno poznajem da bih bio u stanju dati neku stručnu ocjenu.

Pozdrav i srdačno
                                 Kike

P.s.

U raspravi o Krleži koju smo nakon toga vodili Pjero mi je ipak na kraju u povjerenju priznao, kao da rasterećuje svoju savjest: ¨Imaš pravo, Krleža nije bio dobar čovjek, imao je vrlo loš karakter¨.