Bilo je to Bolesničko hodočašće u Lurd u organizaciji Akademske crkve Sv. Filipa Nerija iz Splita.

Za mene je to bilo i ostaje Bolesničko hodočašće ljubavi, jer ljubav je uvjet da se nešto tako veličanstveno organizira i dogodi.

Kruna događanja su hendikepirane osobe i osobe s posebnim potrebama, njihovi roditelji i pravo čudo od volontera. Moja draga prijateljica je lijepo rekla da su bolesnici u Lurdu mali kraljevi. Sad znam da je to istina.

Kroz život i praksu susretala sam se s problemima hendikepiranih osoba kao i onih s posebnim potrebama. Još nosim sjećanja mnogih roditelja koji su zabrinuti navraćali pitati što će biti s njihovim bolesnim djetetom, kad njih ne bude, tko će im pružiti sve ono što su im dotad oni osiguravali i osobito iskazivali strah od mogućeg smještaja u neku od postojećih institucija. Međutim, što je teže, tim su oni jače vezani uz svoje bolesno dijete. To je njihov slatki križ.

Dolazak pred Gospu Lurdsku je poput Božje nagrade za hrabrost biti roditelj takvog djeteta, ne plakati, prihvatiti ga kao svoje zlato i voljeti ga do boli. To okruženje, natopljeno ljubavlju i nježnošću, brigom i strpljenjem ne može ne dotaknuti dušu hodočasnika.

O volonterima po svijetu, pa i kod nas čuje se, piše, ali o volonterima Akademske Crkve Sv. Filipa Nerija nisam čula ni pročitala, osim na njihovoj Web stranici. Ovo što sam doživjela je zadivljujuće: takva organizacija, jedinstvo, povezanost, toliko dobre volje i ljubavi i raspoloživosti za svaki posao i zadatak, za svakog bolesnika. Njih pedesetak bili su na raspolaganju od polaska do povratka, u svemu i u svako vrijeme.

Pjesma je izmjenjivala molitvu.

Ne pamtim sva imena ali to i nije toliko važno. Svi su ostali duboko u mom srcu.

Naša, da, naša mala Ana je bila radost svih, slikavala nas, grlila braću i prijatelje, premještala se iz zagrljaja u zagrljaj. Ana, dijete s posebnim potrebama, a njena majka volonterka, u pomoći i na raspolaganju potrebitima.

Svako dijete je pokazalo što zna, što može, a mi smo ih nagrađivali pljeskom koji ih je podizao, hrabrio i radovao. Svakome je u nekom milosnom trenutku dobra Majka iz lurdske špilje preko nekoga od prisutnih pružila svoju blagu ruku. Na osobito dirljiv način bilo je to u susretima ljupkog osmogodišnjeg dječaka (boluje od autizma) Ivana i s. Mirje. Opet i samo – ljubav ima ključ za sva vrata!

Prije uranjanja u milosnu vodu pomagala mi je jedna volonterka iz Splita. Kad sam je pitala što i gdje radi, odgovorila mi je da je majka četvero djece. Ima li ljepšega odgovora? To je zvanje, posao, očekivanje.

Po kiši u trokolici me vozi jedan mladić, pozovem ga i ponudim mu kabanicu, ali on zahvaljuje, ne treba mu. Uto mu priđe mlada djevojka i ona uhvati pola ručke od trokolice i pridruži mu se. U podignutoj ruci on drži trošni, pokidani ženski kišobrančić. Kažem i njoj, da uzme kabanicu za prijatelja, a ona mi tiho šapne: To je moj suprug. Onda je on zagrli i njih dvoje s trošnim kišobranom nastave prema Marijanskoj procesiji sa svijećama. Ima li veće ljubavi od ove? Kisnuti zajedno. S dubokim smislom!

Kod pripreme stolova za večeru, miješaju se volonteri noseći tanjure, rade to brzo i vješto, a onda mladi, čini mi se Čurić, ugleda u prolazu suprugu i doviknu joj: Ženo, gdje si mi?! (tek su 15-ak dana u braku). Priđe joj i poljubi je. Sretni, oboje volonteri na bračnom putovanju s bolesničkim hodočašćem. Bože moj! Kakav blagoslov!

U tranzitu prije odlaska, uz pjesmu i ples, želje i poruke, zahvale. Prigušenim, tihim, jedva razumljivim govorom, redale su se molitve naših bolesnika: Daj Bože i draga Gospe, da dođem i iduću godinu u Lurd. Oni su je sigurno čuli!

Što reći?! Netko Nevidljiv sve ovo vodi i pomaže. A oni koji su se tom Božjem nadahnuću pripustili, sebi ne pripisuju nikakve zasluge. Koja škola poniznog služenja najpotrebnijima!

Sretna sam pri pomisli da se smijem nadati Lurdu 2013. I ja vjerujem da se ono već priprema i da na njemu treba raditi cijelu godinu. Za tu nakanu ćemo preporučiti u naše molitve sve one nevidljive snage, kao i naše poveznice za ovo čudo ljubavi i ljepote: Magdu, Mariju, Tomislava, s. Melhioru i sve druge toliko zauzete oko brojnih bolesnika.

Bogu i mojim "vozačima" - mladom fra Anti iz Metkovića, Jakovu, Luki iz Međugorja, Tomi i drugima kojima ne znam imena, hvala za blagoslovljeno vrijeme provedeno na Bolesničkom hodočašću ljubavi u Lurdu!

Hvala osobito dr. don Josipu Mužiću, don Draženu, don Vinku, g. Magdi i njenim suradnicima-volonterima! Hvala bolesnicima i roditeljima koji su nas poučili kako nositi patnju i trpljenje bez prigovora i ljutnje i životom je oplemenjivati i pretvarati je u dar, koji je mnogima pomogao već i na ovom hodočašću.

Na kraju zahvaljujem i mojoj užoj pratnji i dragim prijateljima, koji su me bodrili i bili uz mene: dr. Mariji, s. Mirji, njenoj sestri Ruži i nećakinji Branki, dragoj Ivi.

Svaki dan, na svakom mjestu donosim i nudim Lurd i na kraju kažem: Ako me trebate, ja sam u Lurdu. Ostala sam tamo, ne mogu se vratiti.

Hodeći po našem gradu primijetih: Pa mi smo u Lurdu, pa nastavismo još o slikama, o porukama zahvale, o tome, kako se polako treba pripremati za iduću godinu, ako nas Bog bude imao u svojem planu. Hvala Mu!

A onda jednog jutra na kavi dok smo pričale o propovijedima don Vinka Beusa u Lurdu, moja prijateljica odjednom uzvikne: Eno ga, eno ga u prostoru za pušače. Pri izlasku zaustavismo ga uz naš stol i opet o Lurdu i samo o Lurdu. Pohvalismo njegov osobit način prenošenja i tumačenja doživljene Radosne vijesti kojim je sigurno osvojio srca svih nazočnih na Bolesničkom hodočašću ljubavi u Lurdu 2012. godine.

Neka zapaljena zavjetna svijeća, ovijena našim molitvama, ostane trajno u nama i tinjajući svjedoči našu vjeru da poslije ovoga slijedi život u vječnosti.

Do toga vremena zajedno prebirimo po velikim zrnima šestmetarske krunice koju su izradili vrijedni volonteri i objesili je na granu stabalca, u "šumi" krunica iz cijelog svijeta.

Ave, ave, ave Maria!