Marija je danas navršila stoti rođendan. Upravo je izišla iz kapele i prolazi hodnikom prema sobi, gdje će uskoro dobiti ručak. Prolaze zaposlenice i čestitaju joj: - Mare naša, sritan ti stoti rođendan! - Smije se Mare, još uvijek uspravna, uredno počešljana i odjevena. S blagim osmjehom zahvaljuje čestitarima.

 

Mariju su, prije petnćst godina, u dom dopratile dvije sestre s prebivalištem u Londonu. Ona je u njihovoj obitelji služila dugo godina, bila im uvijek dobra i draga, a kad je došla u godine, morale su se pobrinuti za nju  i osigurati je.

 

Svako ljeto, kad sestre doputuju iz Londona, odvedu Mariju sa sobom na odmor. O Mariji pričaju najljepše. Kad se na kraju ljeta rastaju, uvijek je to popraćeno toplim zagrljajem i sa suzama.

 

Ovog je ljeta došla samo jedna sestra iz Londona. Druge sestre više nema.
Marija je tako brojne ispratila ostavši bez ikoga svoga.
Da je i djece rodila sad bi imali osamdeset i više godina.

Dinka je živjela u velikoj obiteljskoj zajednici u kojoj je bilo sve moguće organizirati i platiti, ali je 'predugo' živjela. Voljela je silno sve svoje, a i oni nju. U visokim godinama, zbog nemoći, Dinka je morala otići u dom.

često, kad nas ima više, kad više i možemo, učinimo manje i lošije. Dinka je vrijeme u domu provela, na svoj način, boreći se, i želeći se vratiti kući. To se 'smirivalo' i 'liječilo'. Nakon nekog vremena,  Dinkino se zdravlje pogoršalo i ona je završila u bolnicu. Tamo je ostala, koliko je trebalo, i umrla.
Nema tu ništa osobitog za reći, ali je veoma važno da će svijet govoriti, kako je Dinka umrla u bolnici, a ne u domu.

 

 

Petar je nakon smrti prve žene oženio Anu. Oboje stari. Petar je oslijepio. Oboje su imali štedne knjižice, pa se dogovore da se obostrano opunomoće, tako da za slučaj potrebe, oboje mogu koristiti novac s Petrove i Anine knjižice. Ne daj Bože, da se kome od njih što dogodi, neka su osigurani. Oboje su imali nećake. Anu nagovori nećak da pristane s Petrove knjižice premjestiti ušteđevinu na svoju knjižicu. Ane posluša nećaka i tako Petrova knjižica ostade prazna.

 

Nakon nekog vremena Anino se zdravlje pogoršalo i ubrzo više ništa nije znala. Petar je uz pomoć Službe pristao da se Ana smjesti u dom, gdje je za mjesec dana preminula.

 

Slijep ali priseban, Petar nađe koga će opunomoćiti na svoju i Aninu štednu knjižicu. Kad je došla bankovna službenica otkrije da na Petrovom računu nema niti jedne kune. Osjeti i shvati da bi to saznanje za Petra bio strašan udarac, pa mu reče da se ništa ne može napraviti dok se ne nađu bankovni ugovori o štednji. Petar tvrdi da su svi vrijedni papiri u kutiji na ormaru, ali tamo nema ugovora. Ugovori su 'nestali', a nećak je novac sigurno prenio na svoje ime. Budući da je nećak sa ženom slabog imovnog stanja, vjerojatno je, da se Petrov novac i trošio. Dakle, na računu sad pok. Ane trebao bi biti njezin i Petrov novac. Da je novac sačuvan, ostavinskim postupkom bi Petar dobio Aninu ušteđevinu i vratio svoj vlastiti novac, koji mu je Ana, uz pomoć nećaka, bez njegova znanja, prenijela na svoj račun.

 

Petar ne zna da je sve što ima i što je ostalo od Anine i njegove ljubavi, samo skromna mirovina. Njegov nećak ne dolazi, niti se telefonski raspituje treba li Petru pomoć. Na telefonski poziv odgovara, ako što zatreba neka proda stan i plati. Slijepi Petar kaže, - …da vi ne dođete, ne donesete, ne uredite me, ja bi krepao -.
Anin nećak nema više radi koga dolaziti.

 

Tko je griješio, što se dogodilo da slijepi Petar, sjedi sam na balkonu, bez riječi i pozdrava?
Dobar mu dan zaželi sestra koja dođe ujutro i navečer, u podne mu donese ručak. To je sve.

Što ta starost ima za reći?
Kome? Tko bi je slušao?
Potrošen čovjek.
Kažu: - Teret sebi i drugima. -
Jedino im se Bog na kraju smiluje i primi ih u svoje dvore.
Bez štedne knjižice i nekretnine.