S druge strane čuh najljepše dobro jutro na svijetu: moju Tončicu.
- Odakle me zoveš?, gdje si? -, pomislih, pa naše sobe dijeli samo zid, što je sad ovo?, odakle njen glas?
- Reci duša, što je…? -
Tončica odgovori: - Ja sam u Zagrebu, došla sam posjetiti društvo i vraćam se u ponedjeljak. -
- I? Što trebaš? Zašto si me nazvala? -
- Ma, ništa posebno, samo sam Ti htjela reći da sam Te sinoć željela pozdraviti, pa kad sam vidjela mrak u tvojoj sobi nisam te htjela buditi. Ujutro, prije odlaska sam ponovno pokušala, ali je u sobi još uvijek bio mrak. -
- Draga moja Tončice, dok si Ti gledala mrak u mojoj sobi, u meni je pjevalo Svjetlo:
Dobro jutro Isuse… Bila je to zahvala za dobru noć i još jedno jutro.
Želim Ti reći da teta već nekoliko dana hoda s Tvojim jutarnjim darom, s
dobrom i ljepotom, koje si unijela u naš kratki telefonski razgovor.
Pričam ga i hoću ga reći, jer je to
Dobro i njega treba primijetiti i pamtiti.
Istodobno Ti izričem hvalu i pokazujem Ti, kako je malo potrebno da čovjek bude sretan.
Draga Tončice! Budi dobra i sačuvaj lijepu riječ za sve koje Bog pošalje na Tvoj put. -
U Splitu, 25. siječnja 2009.
