Istočene snage - mira donadini

Moj je oporavak tekao sporo kao i kod ostalih vršnjaka, ni po čemu neobičan i poseban. Iznenadna snaga jučerašnjeg popodneva čudesno me je 'izbacila iz sebe', pokrenula i potjerala prema vani.
- Daruj se! Nađi razloga za to, pokušaj nemoguće. - Držao Me je za ruku pretvarajući nesigurnost dužeg boravka u kući, u hrabrost.
Isuse! Je li moguće da sam to opet ja? Što želiš da učinim? Osjećam, Ti ponovno želiš uposliti moje srce. Ne tražiš nikakve vještine ni snagu koje više nemam.
Želiš da se ponovno približim srcima, da ih darivam ne stvarajući u njima osjećaj obveze. Da ih odmorim i da to ponovno bude moj posao. I da taj 'posao' ne bude usmjeren samo prema siromasima nego prema svakom čovjeku. Doista, Ti nikome nisi oduzeo dobro, nisi odredio niti podijelio ljude s pravom na dobro, na blizinu srca…
Ti si Isuse od jednog običnog popodneva za mene napravio gozbu radosti.
Ostavila sam komadić srca pred vratima gdje ga uvijek treba, jer se neizmjerno troši i dijeli i treba ga pojačano hraniti. Stvorio si u meni osjećaj da je ta potreba toliko hitna da sam doletjela taksijem, ostavila srce, i bez riječi, zamolila vozača da me dovede k Tvom Presvetom Srcu. Stigla sam prerano. Vrata Crkve su bila zatvorena. Ne pogledah na sat, nego Te upitah: - Gdje sada Isuse? Ti me vodi. -
Doveo si me na mjesto gdje se sklanjaju siromasi. Na uglu gdje se tuku vjetrovi stajala je moja Renata, pognuta do struka, s ispruženom rukom. Netko joj je dao malo srca i oko ruke joj objesio krunicu Tvoje Majke. Možda da izazove suosjećaje prolaznika? Ali Ti me nisi poslao k njoj prosuđivati o tome.
Draga moja Renata! Zaustavih se kraj nje. Dugo se nismo vidjele. Položaj u kojem stoji čitavo popodne pojačava njezine srčane tegobe. Priča kako joj je ugodno kad dođe kući i stavi jastučić iza leđa pa se malko nasloni. Prolaznici su znatiželjno zastajkivali, vjerojatno, čudeći se, da nas dvije razgovaramo, ne znajući da srcu i ne treba mnogo riječi.
Nažalost, bolesna Renata mora na ovako jadan i težak način pomagati svojoj nesređenoj obitelji samo zato, jer se u nekoj službi, među papirima, zagubilo srce.
Zastidjevši se pred njom, pružih joj ruku i djelić srca kojem ne će trebati lijekovi, dok me Ti vodiš, Isuse!
Poslije su vrata Tvog Presvetog Srca bila otvorena. Uđoh u Crkvu i poklonih se. Uzbuđena, upitah Te, zaslužih li Tvoju blizinu? Ispovjedih se. Pred Tvojim licem, u tišini još prazne Crkve, zahvaljivah Ti za strpljenje. Zamolih Te za zdravlje mnogih, za mir u srcu, da kuca za svakoga, da bude pravedno. U krunici Tvoje Majke utvrdih vjeru svoju.
Kad sam se vraćala, pred kućom je, s kamene stepenice, ustajala mlada majka s usnulim djetetom i krenula prema nekom konaku. Smrznuta. Otkinuh preostali djelić srca i podam joj ga. Ona me blagoslovi.
Penjući se prema stanu zamolih Te da mi vratiš snage danas istočene, da napuniš moje srce novim suosjećajem koje se želi pokloniti svakoj ljudskoj potrebi. Ne tražih ništa za sebe.
Kad su se pogasila svjetla i zatvorila vrata prodavaonica, kad je ulicu osvjetljavalo još samo ulično svjetlo, na vrata sobe pokuca moja Ana noseći tek dostavljene bijele ljiljane. - Za Tebe! - reče.
Na privjesku buketa je pisalo: - Od Duge. -
Kako to? Duga živi u Kastavu, u invalidnim je kolicima, vrijedno piše i radi na računalu. Ne razumijem ništa. Što se dogodilo?
Potom pročitah netom primljenu poruku: - Draga Mira, ja sam na selu, tako da je Duh Sveti nadahnuo prodavačicu iz Mie da Vam dostavi ljiljane, a Duga i ja smo to telefonski dogovorile. Sad sam došla iz Međugorja. Nosila sam Vas sa sobom. Bog Vas obasuo svakim blagoslovom. Goge. -
Da li je ona iznenadna snaga koja me je jučer popodne 'izbacila iz sebe' prema vani bila potpomognuta ljubavlju Majke i Sina zagrljenih u Međugorju na brdu Križevcu na koje me je Goge u molitvi 'nosila'?
Doista Isuse i prije nego zaištemo Ti znaš što nam treba. Ne ljiljani, oni su samo ures prijateljske ljubavi i zajedničke molitve.
Ali oni su poticaj i nova snaga za dan koji dolazi, ako se Tebi svidi.