U perivoju korak bi smiren, zamor bez mjesta osta.
Gugutanje-polijetanje, cvrkut-skakutanje, klepetanje krila-prelijetanje. Živost granu dodirnu, proljeće perivoj dotaknu.
Kad pogled k Izvoru, gore, okrenuh, kroz borove iglice, vidjeh: On svijetli i zaustavi me.
Rekoh mu: Hvala Ti, Gospodine, za oči koje vide stvoreno, za uši koje razaznaju cvrkut životni, za čežnju: uvijek vraćati se i po mrvama na Tvojoj stazi prebirati, tražiti riječ blagu, naći lijek duhu i hraniti nadu, da ćeš i meni, nakon svega, dopustiti radost: biti mrva na stazi Tvoga perivoja.
Split, 15. ožujka 2007. god.

| |