U perivoju korak bi smiren,
zamor bez mjesta osta.

Gugutanje-polijetanje,
cvrkut-skakutanje,
klepetanje krila-prelijetanje.
Živost granu dodirnu,
proljeće perivoj dotaknu.

Kad pogled k Izvoru, gore, okrenuh,
kroz borove iglice, vidjeh:
On svijetli i zaustavi me.

Rekoh mu:
Hvala Ti, Gospodine,
za oči koje vide stvoreno,
za uši koje razaznaju cvrkut životni,
za čežnju: uvijek vraćati se
i po mrvama na Tvojoj stazi prebirati,
tražiti riječ blagu,
naći lijek duhu i hraniti nadu,
da ćeš i meni, nakon svega,
dopustiti radost:
biti mrva na stazi Tvoga perivoja.

Split, 15. ožujka  2007. god.