Jednoga popodneva, na krugovalnoj postaji Radio Marije, čujem, da p. Stjepan Kuzmić (hrvatski tajnik Apostolata molitve) poručuje novinarima i kaže, otprilike, sljedeće: Dragi novinari, ako možda netko od vas sluša ovu emisiju, molim vas, pišite! Pišite o dobrim stvarima koje se događaju. Potražite ih! Nađite, pogledajte…! One su poticaj drugima, one pokreću. Ljudi rade i dobre stvari, dobra djela.
Samo loše vijesti, vijesti o ubojstvima, zlostavljanjima i različite nesreće zapanjuju, ostavljaju čovjeka potištenim i pojačavaju osjećaj njegove bespomoćnosti. Tako p. Kuzmić.
Žao mi je da ne znam naziv emisije. Nisam je slušala od njena početka.
p. Stjepan Kuzmić u toj krugovalnoj emisiji nudi slušateljima knjigu Bijelu kroniku bivšega župnika Sv. Josipa u Karlovcu, Marijana Radanovića, koji i danas ondje boravi, i, kako reče p. Stjepan, priprema drugu knjigu Bijele kronike. Ako Bijela kronika staroga župnika zapisuje dobro, onda znači da dobra ima i da se ono može naći, susresti i prepoznati, da se o njemu može govoriti i pisati, slušati i gledati na krugovalnim postajama i na dalekovidnici.
Mogu li i ja ispuniti makar bilježnicu bijele kronike, zapis dobra, koje sam doživjela, primila ili darovala?
često i ne uočimo  dobro, koje nam se dogodi pred očima, dobro koje 'podigne i uspravi' čovjeka, ne lijekom ili injekcijom. Ne, nego riječju koja je izišla iz srca, topla, ljudska, koju prepozna svaki čovjek, riječju koja se ne može kupiti, a čovjeku u pravi trenutak pokaže da je vrijedan i onda kada je sve njegovo prestalo i nestalo, da je netko pitao za njega, zabrinuo se, da nije sâm…
Da bi čovjek osjetio i uočio dobro, treba se zaustaviti i pogledati. često ćemo vidjeti da se kraj dobra nije nitko zaustavio, pohvalio ga ni pokazao drugima. Dobro treba pamtiti i sjećati ga se.
Ph. Bosmans nam savjetuje da promijenimo oči, ali prije svega srce.
U sljedećim ćemo emisijama p. S. Kuzmića na krugovalnoj postaji Radio Marije, svakoga 30. u mjesecu, čuti poneko dobro koje je zapisao nekadašnji župnik, Marijan Radanović.
Danas, u svoju bilježnicu o Bogatstvu siromašnih pišem o Stipi.

Nakon Domovinskoga rata živi su se sa bojišnice vratili Stipe i njegova dva sina. Da, živi ali oboljeli. Kao posljedica teških stresova, Stipe oboli od šećerne bolesti. Vratio se sâm u svoj stan, u grad, gdje liječnik odredi četiri puta dnevno mjerenje razine šećera u krvi, insulin i strogu dijetu. On zato zamoli Službu, koja sve to upriliči i dogovori da Stipe u toj ustanovi redovito preuzme i objed. Pomalo smo upoznavali Stipu, tiha i mirna čovjeka, koji je svaku večer posljednji izlazio iz ustanove, nakon što mu je bio izmjeren šećer.
Odnosi su se u njegovoj obitelji pogoršali. Stipe je svoju kuću na selu ostavio sinovima, a on je otišao u grad. Sâm. Kada je osjetio da nasuprot sebe ima Bogatstvo siromašnih, rekao je, da ima nekoliko tisuća eura, ali to želi ostaviti za sahranu i onomu tko mu pomogne do smrti.
Jednoga dana Službi javljaju da Stipe već dva dana nije dolazio uzeti objed. Na to ga Bogatstvo siromašnih ode potražiti. Međutim, vrata su bila zaključana. Služba je imala adresu sa sela pa zovne sinove.
- Ne, Stipe nije dolazio na selo! Pitajte susjede. - Naše Bogatstvo 'odleti ' i k susjedima, koji, hvala Bogu, rekoše da je Stipe bio kod njih i slušao vijesti. Novi vratar nije poznavao Stipu, pa je zato došlo do zabune. Stipe je ipak redovito dolazio i preuzimao objed.
Ali, ono dobro koje je Stipe doživio, kada je čuo da ga je tražila voditeljica Službe, naše Bogatstvo siromašnih, ovdje u gradu, da je zvala sinove u selo, to je za Stipu bio veliki doživljaj. Prvi put sam ga vidjela nasmiješena. On je znao da se ima zašto i komu nasmiješiti. Njemu se čudo vidjelo u pogledu, u njegovim očima. Osjećala sam, kao da je to želio svima reći. Sutradan je došao odjeven malo otmjenije. Nije uzeo lončiće s ručkom i potom odmah otišao, kako je to običavao, nego je ostao s nama i pričao o svomu čuđenju. Osjećali smo kao da Stipu poznajemo godinama. Ne, mi smo sa Stipom istom taj dan uspostavili povjerenje i sprijateljili se. Stipu je osokolio i uspravio osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Počeo se otvarati. Vidio je da ga netko sluša, da pita za njega, da se brine o njemu, da ga traži pa i u njegovu rodnom selu, svugdje.
Stipe je u Bogatstvu siromašnih našao smisao za svoje teškoće, prepoznao bližnjega, podigao se i pridružio zajedništvu dobrote, postajući i sam njezin sudionik. 
Bogu hvala za ovo čudo dobra. Stipe je sada naš.

2. kolovoza 2006.