Živimo u doba velikih suprotnosti. Njih osjećamo u uljudbenomu, gospodarstvenomu, znanstvenomu i u drugim životnim područjima. Mnogi žive u izobilju, razbacuju se i ne znaju što bi činili s viškom dobara a drugi mučno preživljavaju ili umiru, jer nemaju ništa ili najnužnije za život. Mnogi se pozivaju na jednakost i pravednost. Život je prema nekima kao majka a prema nekima kao maćeha. Suvremeno društvo u nečemu napreduje, ali taj napredak, u nečemu, ugrožava čovjekovo dostojanstvo. Je li moguće da danas netko umire od gladi, da nema krov pod koji bi se sklonio, da ga se i najbliži odriču i ne uvažavaju kao osobu? Očito je da nešto nije u redu. Ovomu naraštaju manjka ljubavi. Svakomu treba svega pomalo ali najviše ljubavi. Svatko želi biti i živjeti ljubljen, ostarjeti časno i umrijeti dostojanstveno, kao čovjek. Naša se vjernost mjeri prema umijeću i stupnju predanja ljubavi prema ugroženima i siromašnima. Krist se s njima poistovjećuje: - 'Jer ogladnjeh dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' -. (Mt 25, 35-36) Bez obzira na dob i društveni položaj različiti su oblici siromaštva: očaj besmisla, manjak samopuzdanja, osamljenost, napuštenost starijih i bolesnih, zapostavljenost djece i obitelji. Pred tim izazovima kršćanin treba naučiti uriječiti svoj čin vjere, jer: - Okupio nas je.
Ne nađosmo ga!
Otišao je predati se u tamnice,
u bolnice,
u staračke domove,
među djecu bez roditeljske brige i ljubavi,
spriječiti samoubojstva očajnika,
sagraditi porušene crkve i domove,
biti malen i neznatan,
darivati mir,
biti put i istina izgubljenima,
ljubav onima koji ga traže. -
(Muka našega Gospodina Isusa Krista) Treba nam dosjetljiva ljubav, ali ne kao suhoparna pomoć nego sućutna sa siromašnima. Ljubav nitko ne može zapovjediti, narediti. Ljubav prema bližnjemu je ono što vodi prema Bogu, jer kada zaziremo od bližnjega, od čovjeka, udaljujemo se i od Boga: - Ako ne bude čovjeka,
srca, ako ne bude,
ako se zlo pomami,
tuđe zaželi,
ako naiđemo,
na smrt pretučenoga,
vinogradarova baštinika,
ne prepoznamo ga,
i ne povijemo…,
ako radost postane samo imati
ako zaboravimo ljubiti,
svijet će potamnjeti
i bit će mrak. -
(Na tragu) Ljubavi ima ili je nema. Ona ne može biti bezlična. Događa se u prostoru i vremenu. Pred nama je knjiga Dodir vremena g. Mire Donadini, koja ima životnu i dušobrižničku važnost. To je knjiga u kojoj spisateljica pjesmom i prozom govori o naličju ljudskoga života, jer ono ljudima od užitka nije blizu, ali ono kao uteg pritišće i nitko mu ne može promaknuti. Ona jednostavnim i probranim riječima, sažetim i 'isklesanim' rečenicama, punim osjećaja i sućuti, smjelo i slikovito piše o smislu života, opisujući zamršene i teške ljudske sudbine. Ne prigovara niti paniči, ne kori, ne tumači niti poučava, nego blago iznosi činjenice, s pouzdanjem upozorava i nadahnuto prikazuje stvarnost u nama i oko nas, onakvu kakva ona je. Knjiga govori i o svojoj spisateljici, o čovjeku i sredini u kojoj živimo. Međutim, ako mislimo da ga poznamo ili ako nam je to nepoznato, svejedno, ova će nam knjiga pomoći razbistriti neke dvojbe, pobuditi nadu, vratiti samopouzdanje, proširiti vidike i ponuditi ohrabrenje. Spisateljica nehotice govori o svomu duhovnom rastu i sazrijevanju. U prvomu dijelu knjige, u pjesmama, dok je bila mlada, pisala je o prirodi, o nebeskim visinama i morskim dubinama, o beskrajnomu zovu, o domovini i nepravdi, o čovjeku i srcu, o nemoći i prosjaku. O mnogočemu, ali tada s malo daljega. To je dovoljno da bi se osluhnulo na kojemu je tragu, da bi osjetila dodir vremena, njegovu snagu i poruku. Ova knjiga očituje njezino duhovno nastojanje i težnju za vječnim, i, kao napeta strijela, samo čeka svoj tren, da se 'odapne', da bljesne, da pokaže svoje blago, svoju dubinu. Što više živi, to više ona očituje čežnju za istinom i želju za ljubavlju među ljudima, za svetijim i pravednijim svijetom. Samozatajno i odvažno sluti o drugomu svijetu: o siromasima i patnicima, napuštenima i bolesnima, nemoćnima i starima. Ona u njima prepoznaje i nalazi smisao života, snagu molitve, vjere i poruku evanđelja. Iz njezinih se tekstova čita da ju je rast u vjeri učinio odvažnijom, poletnijom i učinkovitijom. Nema što izgubiti, jer, služeći siromašnima, sve dobiva. Zato zapisa: - Nakon rada s malodobnim prijestupnicima, u 41. godini života, Bog moj rad usmjeri prema starima i bolesnima, ostavljenima i zaboravljenima. Približi me ljudima koje sam dotada rijetko vidjela na ulici, kao pognute i usporene. - (Bogatstvo siromašnih) Nakon toga je njezin život krenuo drugim pravcem. Otkada je Krist postao čvrsto uporište njezina života, ona zornije vidi, prepoznaje, voli i služi onima, kraj kojih je, kao i mnogi, gotovo na rubu prezira, prolazila bez osmijeha i razumijevanja. Zajedno sa č. s. Emom, koju su siromašni prozvali Bogatstvom siromašnih, odvažila se bez naknade obilaziti i pomagati patnicima nositi njihov životni križ. Što su više služili, to su više žeđali, postajali su osjetljiviji prema drugima. Njezine pjesme, priče, molitve, njezini razgovori, koji su svjedočanstvo i odraz života, zahvala su siromašnima i bolesnima, nadahnuta evanđeljem. To su kristološki zaleti, jer ona u njima očituje svoju predanost Kristu i samoprijegornu ljubav prema ljudima na rubu društva. Spisateljica piše zašto objelodanjuje ovu knjigu: - Odlučila sam naše Bogatstvo siromašnih izvući iz njezinih potleušica i zabiti, osjećajući neodoljivu potrebu da bismo na ovim stranicama progovorili o patnji s kojom smo u radu sa starijim i bolesnim osobama neraskidivo povezani, koja je postala sastavni dio našega postojanja, pokazati kako se susreće, živi, dijeli, oblikuje s Kristovom pomoću i u njoj nalazimo svoj smisao. - (Bogatstvo siromašnih) Knjiga Dodir vremena odjek je spisateljičina srca i vjere, ona je spoj iskustva i nade u bolju budućnost. Zapisala je neke stvarne životne sudbine, koje proživljuju pojedinci i zajednice, obitelji i narod. Piše o beskućnicima, o starima, za koje ne mare njihova djeca ni bližnji, o braniteljima, koji su ginuli za svoju Domovinu a ona ih sada zaboravlja, o nemoći bogatih i bogatstvu siromašnih. Posvješćuje predanost osoba koje dobrotvorno služe u Domu za stare i nemoćne, po stanovima, a na ulici prepoznaju i pomažu osobama, uglavnom, s 'ruba društva'. S neskrivenim osjećajem i čežnjom piše o svomu djetinjstvu, narodnim i vjerskim običajima, koji se, u raskršćanjeno doba, zaboravljaju i zapostavljaju. Odvažno, od srca, bez straha i susprezanja govori o radosti i ljepoti života služeći Kristu u zapostavljenima. U svojim razmišljanjima raspoznaje dobro od zla, razborito prosuđuje društveno stanje i njegov utjecaj na čovjeka: - čovjek kao da se sakrio. Kao da ga nema u dnevnom tisku, na tv-zaslonu…
čovjek je izbrisan kao pogrješno napisana riječ u školskoj bilježnici…
čovjek, s prevarenima i izigranima, s onima koji su nas obranili, a ostali su bez prava i svoje postrojbe, piše stranicu za Hrvatsku.
O čovjeku se ne će više šutjeti. čovjek će ponovno postati nada na stranicama hrvatskoga tiska, snaga tv-zaslonâ, ne Zlikovac, ne Veliki brat nego Velik čovjek! - (čovjek II.) Prosjacima želi biti bližnji. S njima se suočila i suživjela već kao dijete. Suosjeća s patnjom 'malih': - Slušala sam kako stari Prosjak, prigušenim i isprekidanim zviždukom, odgovara ptičjem zovu i cvrkutu, koji se širio krošnjama u perivoju, skrivajući tako patnju pred znatiželjnim pogledima prolaznika. Jednoga dana starac više nije došao. Nije došao ni sutradan. Mama i Djed rekli su da ga je sigurno Bog pozvao k sebi i da mu više nije ružno. Ta prva patnja nepoznatoga bila je: siromaštvo i glad, nemoć i osamljenost, ali i patnja o kojoj je prosjak šutio, kojoj se nije suprotstavljao, nije se na nju ljutio, nije kleo ni proklinjao, a kada je došlo njegovo vrijeme, Bog ga je sigurno bogato nagradio! - (Patnja) Taj prvi doživljaj patnje bio je samo uvod petogodišnjakinji u druge oblike patnje, koju će ona poslije duboko spoznati i životom raspoznati. Donadini ne samo da ne bježi od patnje nego kao da je traži, jer je mnogo patnje, i kamo god pogleda s njom se susreće i rado je nosi, traži način kako s drugima osmisliti i podijeliti tuđu patnju kao svoju. Gotovo svaki njezin naslov govori o smislu patnje. Ona i osobe koje rade u domovima za stare i nemoćne, čineći djela ljubavi, naviještaju Riječ Božju. Svjedoči da su okrjepa i briga za dušu, osmijeh i ugodna riječ, trenutak slušanja i izdvajanje vremena često mnogo potrebniji od tvarne pomoći. Katkada se to čini beskorisnim, gubljenjem vremena i suvišnim. Zgražamo se i prolazimo kraj iznemoglih i oronulih osoba, ne uočavajući ih, olako ih osudimo ili ravnodušno izbjegavamo, ne pitajući se zašto su takvi kakvi jesu. Možda se ne pitamo možemo li i mi nekada dospjeti na ulicu ili biti kraj spremnika za smeće, kako se nositi s patnjom pa i onom najmanjom? G. Donadini iskustveno jamči o snazi i onih koji pate i onima koji pomažu patnicima: - Ne znam za drugi put u patnji, nego otvoriti je, prikazati je Kristu i učiti kroz njegovu muku, nositi je, hodati s njom, ne ljuteći se na nju, ne okrivljujući drugoga, bespogovorno je nositi. Kad je preteška, treba odahnuti, ići s njom svima postajama, padati i ponovno ustajati. A zašto ja? Zato jer te Bog odabrao, jer zna da ćeš križ iznijeti do kraja, da 'tvoja patnja ima smisla', da će te preobraziti, pročistiti, izmijeniti, osposobiti da uočiš i tuđu patnju, da je uvažiš, obogatiš nadom, pomogneš podignuti i tuđi križ, dodati rubac, zahvaliti na daru patnje. - (Patnja) Suvremenomu čovjeku treba izobrazba srca. Drugima se može posvetiti samo onaj čija je iskrena sućut plod molitve i ljubavi pa ona izvire iz srca. Današnjega bi čovjeka trebalo dovesti do iskustvenoga susreta s Bogom u Kristu, koji će u njemu pobuditi ljubav a njegovo srce otvoriti drugomu. Istom tada zapovijed ljubavi nije zapovijed nametnuta izvana nego je radostan učinak i "vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5, 6). Izgradnji boljega svijeta pridonosimo samo onda kada činimo dobro, otvoreno zauzeti i ljubavlju oboružani, ondje gdje to treba. Kršćaninov naum i cilj je primjer milosrdnoga Samaritanca: srce koje vidi gdje treba pomoć i kada postupa u skladu s evanđeljem. U tomu smislu Donadini preporučuje: - Kada prepoznaš da ti je Bog na put doveo siromaha, poslušaj njegovu nevolju i pomozi mu! Nekada će se dogoditi da ti Bog, zahvaljujući njemu, uzvrati, premda si mu pomogao bez osobne koristi, ne očekujući nagradu. - (Prijatelj - dar) Knjiga je dobrodošla svima: starima i mladeži, zdravima i bolesnima, siromašnima i bogatima, visoko školovanima i manje stručnima, itd. Zašto? Zato jer su patnja i bol, 'radost i nada, žalost i tjeskoba', potreba drugoga i ljubavi zajednička odrednica svih ljudi. Onaj tko pati, u ovoj knjizi može naći duhovnu utjehu, Duhom nadahnutu, i osjetiti da ima ljudi koji ih vole. Oni koji misle da ne pate ili se nisu životno susreli s patnicima i prosjacima, starima i nemoćnima, u njima može pobuditi osjećaj i želju da je njihova radost činiti dobro. Ova je knjiga plod djelâ nadahnutih evanđeljem. Dok piše razumljivim jezikom o gotovo prezrenim ljudima, o njihovim potresnim životima, nevoljama i potrebi za ljubavlju, spisateljica u nama budi pitanje o smislu života. Njezine su priče misaone, bremenite smislom, jasne i pune životne pouke i poruke. Ona iznosi životne slike, u kojima se očituje složenost i jednostavnost, nenametljivost i osjećajnost. U njima vapi, moli, kriči. Zato veli: - Bože! Gdje si? Dokada će Tvoje dobro biti skriveno kao tajna? - (Molitva I.) Ova će riječ, ovi će ispričani događaji, biti veoma korisni dušobrižnicima i njihovim suradnicima, potičući ih i osmišljujući dobrotvorni rad u našoj sredini i u našim župnim zajednicama, doprinos i nadahnuće otkrivanju ljudskoga dostojanstva i Božje ljubavi. U skladu s tim, spisateljica je, nastojeći izmiriti suprotnosti svijeta i života, u daru vremena i u dodiru s vremenom, zahvalno otvorena Božjoj volji, ona moli: - Danas sam Te susrela, pružajući Ti milostinju a Ti si se, licem bespomoćnoga prosjaka, blago nasmiješio. Hvala Ti Gospodine za taj susret učini da budem osjetljiva prema onima, koji su sve izgubili, da im služim do kraja svojih snaga, kako i dokle Ti hoćeš. - (Isuse u prosjaku) Dr. don Alojzije čondić |
