Dobri Kiko, na putu k dobromu Ocu kažemo Ti: - Hvala! –
Hvala za dobrotu kojom si nas darivao, vrijeme koje si živio i davao svojoj obitelji, sate koje si provodio u priči s unučadi unoseći u njih anđeoski mir i dobrotu. Tvoja je ljubav bila poticajna. Ona je spajala, brinula, propitkivala i uvijek bila meko uzglavlje mirnoj savjesti. Danas si je prenio svojoj Marini.

Ljubio si prirodu, koja Te obilno nadahnjivala i odmarala u šetnjama s Tvojom Ksenijom. Kraljičin zdenac ostade bez svoga vjernoga sanjara.

Djetinjstva si nam ispunio glazbom i najnježnijim zvucima s violine od koje se nikada nisi rastajao. Ona je bila Tvoj govor i poruka, a Ti si bio naša blagost.

Peti broj Oluje Tvojih klasičara bit će posvećen Tebi, koji si se usudio sa suškolarcem Stipišićem prkositi godinama i boljeticama, pozivajući i druge  da se okupe oko toga glasila, da pišu i govore o sebi i svojim danima, da, usprkos svemu, žive.

Kada sam Te pozvala da zajedno pišemo na  mojoj web stranici, prihvatio si tu zamisao kao mladac i ušao u to. Prštali su naslovi, radilo se i po noći. Prije nekoliko mjeseci napisao si u poruci: - Ipak se najbolje radi u noći! - Bio si oduševljen, kada si vidio kako to izgleda. Odmah si spomenuo Katarinu i Marinu, kao sljedeće goste.
Dragi naš Kiko! Možda je danas to vrijeme u kojemu ih uvodiš u svoje stranice?
Priče didice strašnoga ili san jednoga dječaka, posljednji je Tvoj obećani i do kraja napisani naslov  posvećen unučadi. Doista, Petre, Katarino i Ano! Zapamtite, niste imali strašnoga didicu nego velikoga, velikoga didicu!

Split ostavljam za kraj, Split u kojemu si rastao i učio, u kojemu si proveo mladenaštvo do odlaska na fakultet. Grad koji si svake godine posjećivao, prolazio kroz Lučac, Varoš i Manuš i sa sjetom zapisivao promjene.

Posljednja štacija bila je riva i odmor na šentadi, a kada si sve ispripovidija, zagrlija bi nas i svake godine je taj zagrljaj bija pinku jači i čvršći, a ja san istom prošle godine pomislila: - Vidiš, moga’ bi ovo bit ultimo. -

Jutros si partija, a večeras poviše kampanela Sv. Duje pojavila se duga. Otrčin po slikaći aparat i dok san se vratila ostali su sami oblaci, meju kojiman se svitlija bili kamen kampanela. Znala san, da nisi moga’ odolit i još jedanput ne pozdravit svoj Split. Nesta’ si s dugon, u viri da to nije kraj, nego samo prijelaz na drugu stranu rijeke.
Hvala Ti dragi i dobri naš Franko, barba Kiko!

Tvoja Seka, Mira Donadini

9.VII.1919. do 4.VIII.2006.