Ušla sam u ispovjedaonicu i rekla: - Oče! Unatoč svemu, zločesta sam, srasla s kukoljom. Zar ću takva dočekati žetvu? Ne će li biti prekasno? – Pogledam prema kipu Srca Isusova. Lice mu se kao znojno, sjaji i svijetli. Kod njega nema ljeta sva su vremena odjednom, zima i ljeto. To se muka njegova sjaji. Kao da čuh riječ: - Nisi me zvala, ni ime moje izustila. U žurbi si vrijeme štedjela a ja sam te čekao. Na svaku sam tvoju molbu odgovorio. Nikada te nisam zaboravio. Znaš da gnjev prema meni nije pravedan. Nisi se trudila razumjeti moj odgovor. Nisam ti rekao ono što si htjela čuti, ali sam rekao ono što je moj Otac želio da čuješ. Stvorio sam te. Htio sam da budeš i da jesi. Kada sam ti postao 'teret', pustio sam te. S mojom si voljom prošla bezbrižno vrijeme, a kada si se predugo zadržala, kada si pomislila da svime možeš upravljati i vladati, kada si bila najjača, darovao sam ti bolest, jedanput, dvaput, triput. Toliko si bila jaka ali ne i nesavladiva. Vjeru sam tvoju oslobodio, putove otvorio. - Kada se uzoholim i zločesto rečem, savjest me muči. Spokoj ne osjećam dok ne čujem da si me zazvao, dok ne vidim Tvoju desnicu stavljenu na božansko Srce, u pomirilište grijeha naših. Vraćam ti se, Oče! Nijema. Tvoja muka svijetli. Kod Tebe nema odmora ni ljetâ. Umjesto mijene vremena ja osjećam samo tijek i mijenu. 9. kolovoza 2006.
|