Probudih se s neobičnim osjećajem, kao da su mi se bubnjići odlijepili od ušiju i trepere.Taj se osjećaj pretvori u nelagodu. Nazvat ću ga pravim imenom: strahom.
Odakle strah, jer si Ti stalno sa mnom, Gospodine? Zašto strah umjesto povjerenja, pa i ako si odlučio da ovo bude moje posljednje jutro?
Gdje je radost zbog susreta, gdje se skrilo srce zahvalno kojemu si toliko opraštao? 
Zašto sam tako slaba, Isuse?
Nisi ništa rekao. Ostavio si primjer.
Ušutjeh. Nad glavom i licem slijevahu se bijele i crvene zrake Tvoga milosrđa. Bijaše svjetlo. Bijaše toplo. Voliš me. Ponovno si mi pomogao. Tu si. Idemo zajedno, Oče moj!

***

Prije nekoliko dana posjetih staroga čovjeka, gotovo sto godina. Mudra.
- Ne znam zašto, ali Bog me još drži ovdje, pa neka bude, kako on hoće! - reče mi.
Dok mu tijelo, iz dana u dan, malakše i riječ traži odmor od kušnji, nevoljko reče: - Za ništa sam! Pod dojmom sam pogoršanog zdravlja. -
- Nisi li uvijek bio za Boga, pa i sada si!? -
Što to nismo naučili, čemu se odupiremo, što hoćemo?
Jesmo li neumjereni, sebični? Jesmo li se previše okrenuli samima sebi, pa ne vidimo i ne želimo čuti ništa drugo?
Loše vijesti, nesreće, prijetnje i mržnja između ljudi, izdajstva, umiranje mladih, djece, nasilje. Dira li to naše stare?

Ona također treba negdje biti. I njoj treba biti toplo. I ona bi prilegla i zaspala, odmorila se. Ona ogladni isto kao i mi.
Nakon objeda, došla je policija i odvela je u Prihvatlište.
Mislim na nju i na sve ljude bez stana. Neka budu bliže našoj molitvi i suosjećajima!
U došašću i za Božić češće ih uspoređujmo i mjerimo sa svojim potrebama i mogućnostima i uskladimo se. Nije naše da ih osuđujemo nego da im pomognemo.



                                 ***                                  

Danas, u samoposluzi, jedna baka na blagajnu donese košaricu i reče blagajnici: - Sve mi ovo u košari treba, ali ti isto pripazi, jer nemam više nego samo pedeset dvije kune. Što ću? Ne mogu. Pa što je više od toga, uzmi i vrati nazad. -
U košarici nije bilo ništa što ne treba u siromašnu kućanstvu: tjestenine, paštete, mlijeko, kruh… i nekoliko najmanjih čokoladica s jagodom. Baka reče: - Evo, mogu li i ovo uzeti? Bolesni su mi unuci.  Šta će in baba donit nego nekoliko najmanji' i najjeftiniji' čokoladica. -
Račun je ipak bio trideset kuna više nego je baka imala. čovjek, u redu iza bake, tiho dade znak blagajnici da će on platiti tih trideset kuna a blagajnica u bakinu vrećicu složi i ostatak iz košarice. Baka nije odmah razumjela što joj se dogodilo, pa je malo zadržala i blagajnicu. Okrenula se čovjeku i ne snalazeći se u tomu, pomilovala ga, i, ne znajući kako mu zahvaliti, reče: - Oprostite puno! Tila san vratiti ovo šta nisan mogla platit. Šta mogu? Nisan želila prosit. -
čovjek je, ne izustivši ni riječ, klimajući glavom, dao baki na znanje da je razumije i da je to ostala njihova tajna.
Što učiniti nego dopustiti da Bog u doba velike potrošnje, preko drugih ljudi pomogne onima koji nikada ne će napuniti svoju košaru?

Split, 27. studenoga 2006.