čitam da su Te ljudi tražili u svakom vremenu, da su Te uvijek trebali, da nikad nisu mogli bez Tebe. Otud potekoše rijeke riječi.
Možda se tu počesmo dijeliti  na ustrajne i one koji posustadoše, mlake i one koji nastaviše živjeti nešto u čemu Te odijeliše, odlažući Te za drugo vrijeme, radi čega ostaše bez mjesta i vremena u kojem Te nekad čekahu sa žudnjom koja ispunjaše iščekivanje Tvojeg odgovora.

***

 

Umrije Anđela. Umrije i Petra. Obje ostarjele i potrebne pomoći.
Anđela ne dočeka sina. Izgubljena, poput paketa bi odvedena u neku kuću, gdje će imati svu pomoć i skrb, gdje su mnogi slični. Daleko.
Anđela je i tamo tražila svoj siromaški kutak i čekala ručak. Možda joj u trenutku, kad nikog nije bilo blizu, bijaše hladno pri srcu, pa je Bog pozva i utješi je.

Danas se Anđelin sin raspituje od koga može dobiti ključ od prostora iz kojeg je majka odvedena. On ne pita kad i gdje će biti pokopana njegova majka? Ne pita ni gdje je odvedena. Njega zanima prostor, kvadrati… a Anđela je uvijek ponavljala ista pitanja: gdje je, kad će doći, je li gladan njezin sin?

 

 

 

Dragi posjetitelju, pridruži se ovom virtualnom ispraćaju male, obične, zaboravljene i ničije starice Anđele.

Petra pak imaše obitelj koja nije mogla do samog kraja brinuti o njoj pa je došla u dom. Voljela je biti viđena, urediti se, pričati i sjećati se mladih dana. Bila je dobre volje i duhovita. Imala je svoje mjesto pred televizorom, rado je razgovarala s gostima, brinula je o svom zdravlju.
No, stane staro srce, pa umrije i Petra. Obitelj je isprati molitvom.

Umrije Anđela. Umrije i Petra. Naoko sve isto. Zemaljski puti Anđele i Petre bijahu toliko različiti ali prijelaz na drugu stranu obale, za sve osta jednak.

Mjesto je to na kojem prestaju naše procjene i očekivanja, vrijeme u kojem moje i tvoje mjere ostavljamo za sobom posuđenom vremenu i kročimo prema Tezulji koja mjeri samo ljubav.

Split, 11. listopada 2008. god.