 Noć ide k svojoj dubini. Iz nje će uskoro svanuti Pepelnica i zahtjev: obrati se i vjeruj Evanđelju!
Na zaslon postavih Rafćllovu sliku Kristova bičevanja. Iz svoje knjižnice donesoh drage knjižice križnoga puta i promijenih raspored na radnomu stolu, ostavljajući im dostojan prostor, kraj Jeruzalemske biblije.
Božja me kućanica u meni podsjeti na sveto vrijeme u koje ulazimo.
Otvorih svoju dušu i čistih je prebirući po njoj.
Zaputih se prema pustinji, oplakujući vrijeme koje provedoh bez Tebe.
***
Bože! Ne prestajem ljubiti Tvoju poniznost.
Odlazio si među neistomišljenike, sjedio s grješnicima. Nisi se obazirao na Zakon, koji napisaše oni koji ga se ne pridržavahu. Pomagao si i subotom. Bio si bliz siromahu. Svojim si životom svjedočio poslušnost prema Ocu, podnio uvrjede i poniženja, slaveći ga i vršeći njegovu volju.
Predajem Ti svoju grješnost. 
Ne mogu Te slijediti odbijajući patnju i muku od sebe. Moram i to uzeti i nositi.
Želim Ti biti blizu i primiti kruh Tvoga života, da hrabro ojačana pogledam izdaju u oči.
Ona je često tu, kraj nas, u malim svakodnevnim dogovorima i poslovima, raste, rijetko je nezaposlena, neupadna je. Ljudi i narodi radi nje stradavaju, optužuju se i sude. Gospodine! Moja je lijepa Domovina godinama na prvoj postaji svoga križnoga puta. čeka presudu. Neko međunarodno mnoštvo viče: - Raspni! Raspni! -, a nekada se čuju i hrvatski izdajnici. Uzalud mnogi peru ruke. Moja je Domovina neprekidno na prvoj postaji. Šibaju je, pljuskaju, vezana je i zarobljena. Moja Domovina šuti.
Gospodine! Obaspi me svojom milosrdnom ljubavlju. Njome me osokoli, da bih Te slijedila do uskrsnuća.
Bliže, o, Bože moj!
Split, 19. veljače 2007.
***
Opraštam da mi oproste, da čista idem za križem!
Pomozi mi! 
Da bih oprostila, daruj mi dio svoje milosti, koja nadilazi moju malenost, da Tvojim milosrđem zlu odgovorim dobrim.
Kada evanđeoski mislim, sigurnost me nosi, ljudi me prate nevjericom, sumnjom i podsmijehom. Kada ih san svlada, prilazim im, iz zemlje čupam koplje zabodeno, vrč s vodom i nosim ga na drugo brdo. Dovikujem im prijateljski, a Ti milost ulijevaš u vrč i učiš me nadrasti se, zakopati koplje, uzvratiti dobrim.
Hodam pred Tobom pognuta.
Nije ljudski uobičajeno zlu uzvraćati dobrim. Koplja će i ubuduće letjeti s brda na brdo, kršiti se i lomiti živote mnogih, u nevjeri i neznanju.
Dopusti mi katkada, skrivenoj, u potaji, iščupati neko koplje zaspalih neprijatelja, a Ti ih, u duboku snu, razoružaj svojom ljubavlju i obrati ih.
Da bih to mogla živjeti, istjeraj iz mene svaku srdžbu, ukloni svako zemaljsko oružje.
Smiri me i zauvijek ostani moj milosrdni otac.
Split, 20. veljače 2007. 
|
