K nama je došao kada smo bili u petom razredu, a s njime su iz Dominikanske gimnazije u Bolu na Braču došli još Antun Cvitanić i Boris Bošković. Tada je još nosio kratke hlače, a isticao se pronicljivim ponekad zamišljenim pogledom, britkim jezikom i kratko ošišanom kovrčavom gustom  kosom. Njegov živi duh, već rano oslobođen od konvencionalnih stega, stvorio je od njega vječnog buntovnika protiv nepravde i ljudskih gluposti, a takav je Pjero ostao sve do svoje smrti. Zavoljeli smo ga zbog drugarskog odnosa prema kolegama i iskrenosti kojom nam je pristupao, poštujući uvijek dignitet svog sugovornika, pa i u slučajevima kada to ovaj možda i nije zavrijedio. Bio je vrlo dobar đak, solidna obrazovanja, posebno s područja klasičnih jezika i književnosti, a zahvaljujući upravo fotografskom pamćenju pročitanih tekstova znao je na pamet bezbroj latinskih sentencija i stihova, s kojima je izvrsno parirao svojim sugovornicima kad bi se raspravljalo o bilo kojoj temi.

Nije mu uzmanjkalo ni prirodnog šarma te je bio stalna meta čeznutljivih pogleda mnogih djevojaka, prema kojima ni on nije bio ravnodušan. Kad su se, pak, spojile dvije pjesničke duše, njegove i naše velike poetese Vesne Parun, došlo je i do plamsaja dviju zanosnih ljubavi. Bio sam i sâm svjedokom tog Vesninog zanosa, kad sam jednog ljetnog sparnog prijepodneva šećući se zagrebačkom Špicom u društvu s Joškom Štambukom, našim mlađim gimnazijskim kolegom a tada studentom medicine, sreo Vesnu i dogovorili se kako ćemo se od nesnosne sparine obraniti poslijepodnevnim kupanjem u Savi na kupalištu pokraj mosta. Nakon osvježenja u rijeci sklonili smo se u hladovinu na malu ćakulu, gdje smo, Joško i ja, zadivljeni Vesninom pojavom, istinskom rasnom ljepoticom, obasipali je brojnim komplimentima. Iako ženama nije lako odoljeti laskanju, Vesna je skrenula razgovor na Pjera, hvaleći ga zanosno: ma kako je on puno lip, a kako pametan, kako mu nitko nije ravan, kako on zna ovo, zna ono i sve tako dalje bez prestanka. Tobože uvrijeđeno, prekinuo sam te njezine hvalopojke protestirajući: ¨Škužaj Vesno, priznajem da je Pjero i lip i pametan i sve ono što si o njemu rekla, ali ni nas dvojica ovdje, Joško i ja, nismo baš za bacit¨. ¨Ma Kiko moj oprosti mi, obojica ste mi puno dragi, a jeste i lipi i šesni i pametni, ali nitko, baš nitko nije i ne može biti ka moj Pjero¨. Pa ipak, te dvije izrazito jake, ali nedovoljno komplementarne, ličnosti nisu se mogle uskladiti, međusobne suprotnosti pothranjivane težnjom za sačuvanjem vlastite osobnosti neminovno su uzrokovale mnoge nesporazume kao i konačni njihov raskid, bolan za oboje. Vesna ga još ni do danas nije zaboravila, te nema ni jednog njenog intervjua ili novinskog članka, a da s tugom, žaljenjem i gorčinom ne spomene svog Bračanina. 

Pjero je doktorirao na zagrebačkom pravnom fakultetu i zaposlio se kao dopisnik novinarske kuće ¨Vjesnik¨, družeći se tada s elitom lijevo orijentiranih intelektualaca, među kojima je bilo najviše književnika, režisera i glumaca.    Ali, neočekivano je došlo do obrata. Dogodilo se da je Velika Zvijezda, taj neupitni svjetionik s Istoka, prestala odašiljati svoje milostive zrake prema našem domaćem Olimpu, čiji Gromovnik je, osjetivši vlastitu ugroženost, raspalio salve gromova na sve strane ¨stresavši čitav veliki Olimp¨  (Megán delelínksen Olímpon) i odmah pohvatao sve sumnjivce, kako bi sačuvao svoj tron. Među prvim žrtvama bili su Pjero i Nikola Butković, naš školski kolega, koji su u prvoj grupi transportirani na Goli otok, gdje su obojica zajedno vezani žicom za ruke, stigli kao prvi stanovnici tog strašnog otoka od ¨milja¨ nazvanog Havaji. Obojica su uspjeli izdržati sve vrsti tortura, od klasičnih i provjerenih do visoko sofisticiranih metoda mučenja i ponižavanja, da bi se tek nakon višegodišnjeg takvog preodgoja mogli vratiti svojim kućama. Zahvaljujući upravo čvrstini svojih moralno-etičkih načela, obojica su uspješno apsolvirala taj preodgoj, od kojeg je bilo i neke koristi, naime, pomogao im je da brže shvate kako je nametnuti totalitarni režim, vješto kamufliran u ruho demokracije najviše razine, samo gruba i perfidna podvala.
 
Obilježen statusom golootočkog povratnika, Pjero je nailazio na zatvorena vrata gdjegod bi pokucao tražeći posao. Da bi nekako preživio, prihvaćao se svakojakih poslova u Zagrebu i Fužinama, pa čak i mjesto noćnog čuvara. Neko vrijeme je radio i kao suradnik Leksikografskog zavoda, pod okriljem svog velikog uzora Krleže, surađujući najviše s Petrom Šegedinom. Mislim da je u to vrijeme i osnovao obitelj, oženivši se sa stomatologinjom. Napokon mu se pružila prilika za stalno zaposlenje u Velikoj Gorici, gdje je preuzeo odvjetničku kancelariju. Glavna klijentela su mu bili seljaci, te je kao branitelj kroz njihove međusobne svađe i traženja pravice imao prilike upoznati život i mentalitet tog velikogoričkog i turopoljskog seljaka. Jednom, prolazeći autom glavnom cestom kroz Veliku Goricu, zaustavio sam se u gradskom parku u neposrednoj blizini Pjerove kancelarije, gdje sam ga i posjetio sa svojom kćerkicom. Kancelarija je upravo odisala Pjerovom skromnošću. Nekad ostakljena veranda vlastelinskog imanja, sada pretvorena u uredski prostor, imala je grubi drveni pod i samo najnužniji namještaj, koji se je sastojao od malog stilskog stola, vjerojatno iz devetnćstog stoljeća, ormara za spise i nekoliko stolica od ukočena drva. Od opreme je bio samo jedan prastari pisaći stroj, kojem je mjesto bilo prije u muzeju nego odvjetničkoj pisarni. Neobično nam se je obradovao, te mi je kao gradskom čovjeku pokušao dočarati ljepotu rada u ovakvoj sredini, neopterećen nikakvim težnjama za posjedovanjem, a ujedno i daleko od pogleda, a time i od pakosti, raznoraznih i uvaženih političkih dužnosnika. Zanimljivo je da Pjero nikad nije kupio auto, iako mu je za odlazak na rad u Veliku Goricu bio prijeko potreban. Isto tako i kasnije, kada se u mirovini počeo baviti intenzivnim pisanjem, nije zamijenio pisaći stroj s kompjutorom usprkos neusporedivih prednosti ovog posljednjeg. Smatrao je da takvi monstrumi od strojeva međusobno otuđuju ljude skrećući im stremljenja ka tehničkim idolima.

U to vrijeme bih ga povremeno vidio subotom i nedjeljom u Izlogu kafića pokraj knjižare Ljevak na Jelačićevom trgu, gdje bi u prijepodnevnim satima, pijuckajući kavu stojeći pokraj visokih stolova, vodio žustre rasprave u stalnom društvu slikara, karikaturista, profesora, pravnika i slučajno tu zatečenih znanaca. U stvari je to bilo međusobno nadmudrivanje u znanju i informiranosti o koječemu, a Pjerova uloga, kao neospornog znalca književnosti i lingvistike a i prava, bila je u ispravljanju pogrješke i netočnosti u izlaganju sugovornika. Tu bi se uz Pjera moglo još vidjeti karikaturistu Otta Reissingera, glumca Bobija Marottija, arhitekta Radića, zvanog Diša, profesora romanistike Gvozdanovića i mnoge druge, a od naših kolega povremeno i Šimu Mučića, Blaženka čučukovića i Petra Mihanovića. Ponekad bih se i ja priključio tom društvancu u Izlogu te moram priznati da bih se tu dobro osjećao. 

Teško je podnosio ograničenja u slobodi razmišljanja i djelovanja, pa čak ni izvjesna ograničenja nužna za funkcioniranje braka, što je i dovelo da njegova raspada, usprkos toga što je već imao kćer i sina. Vratio se samotnom životu iz kojeg bi povremeno iskočio privučen žarom novog ljubavnog zanosa. Strašan udarac je doživio kada je, tek na povratku s jednog krstarenja našom obalom, saznao da mu je sin Jadranko iznenada umro i već pokopan. Bio je potpuno tjelesno i duhovno slomljen i izgledalo je da se od tog udarca neće više nikada oporaviti. Jednom sam ga tada sreo u Gundulićevoj ulici, išao je zamišljeno pognute glave ni ne primijetivši me, pa kad me je ugledao nakon mog pozdrava, briznuo je u plač proslijedivši dalje očito nemoćan za bilo kakve kontakte, čak ni s prijateljima. Nakon duljeg vremena, malo oporavljen ali nikada u potpunosti, počeo se  ponovno pojavljivati u društvu prijatelja iz Izloga i od tada sam se i ja počeo s njime malo češće družiti. Bio mi je neobično zanimljiv, u njemu sam našao izvrsna sugovornika koji je s neobičnom bistrinom raspravljao o brojnim problemima, otkrivajući se kao velik znalac svjetske i domaće, kako svjetovne tako i sakralne književnosti. Zadivio me je lakoćom recitiranja brojnih stihova poznatih pjesnika, u izvornom obliku i u vlastitom prijevodu odnosno prepjevu, a koji su se upravo kao neka potvrda nadovezivali na iznesena mišljenja tijekom rasprave o nekoj temi. često me je posjećivao u mom stanu te je i moja supruga u njemu našla zanimljivog i dragog sugovornika, pogotovo kada bi se raspravljalo o prirodnim i kulturnim fenomenima otoka Hvara, na kojem su on kao i moja supruga proveli dobar dio svog djetinjstva.

Pjero je bio emotivno dosta povezan uz svog starijeg brata Tonka, svećenika, koji je u mlađim danima obavljao dužnost tajnika hvarskog biskupa Pušića, strica našeg kolege Ive Pušića. Zanimljivo je da su njihovi očevi godinama plovili na istom brodu obalne plovidbe, Pjerov kao kapetan, a Ivin kao zapovjednik stroja. Nakon što mu je brat Tonko otišao u Davos u Švicarsku na liječenje neke očne bolesti, gdje se je i stalno nastanio obavljajući svećeničke dužnosti u jednom ženskom samostanu, Pjero ga je stalno posjećivao sve do bratove smrti. Davos, mu je ostao u lijepom sjećanju, pa je i kasnije nakon bratove smrti održavao kurtoazne kontakte s bivšom njegovom domaćicom, koja je Pjera opskrbljivala s katoličkim glasilima, od kojih je zbog svoje kvalitete posebno cijenio časopis Famiglia Christiana. Iako je Pjero bio ateist, s bratom je bio povezan ne samo bratskom ljubavlju već i zasadama kršćanske moralke koje su inače bile duboko usađene u njegovom svjetonazoru. Izbjegavao je razgovore o društveno-političkim problemima, tvrdeći da je korektnost u međuljudskim odnosima i previše vrijedna, da bi se samo tako prepustila riziku njenog narušavanja u raspravama o tako osjetljivim temama. S komunizmom je raščistio već na Havajima, ali je i dalje ostao izrazito lijevo orijentiran. Uviđao je opasnost od nekontroliranog kapitalizma, koji usisavanjem tuđeg bogatstva ekonomski i politički podjarmljuje cijeli svijet, te je ispravnost  svojih prosudbi provjeravao čitanjem djela Noama Chomskyja, Eduarda Galeana i drugih. Prema stvaranju naše mlade države bio je dosta rezerviran, nacionalno se izjašnjavao kao Hrvat, ali je ostavljao dojam kao da nacionalnost ne smatra bitnom komponentom čovječjeg identiteta i upravo smo se u našim raspravama na toj temi najviše razilazili.   
 
Svjestan nužnosti očuvanja dobre fizičke kondicije, ne želeći da kao samac u slučaju nemoći bude ovisan o tuđoj pomoći, svaki dan je pješačio bilo savskim nasipom ili Tuškancem, a subotom ili nedjeljom obvezno šetnjama po Sljemenu, te bi često od zadnje tramvajske stanice išao pješice do samog sljemenskog vrha i natrag. Nakon odlaska u mirovinu, svakog dana bi zbog održavanja fizičke kondicije već u ranim jutarnjim satima obavio obveznu šetnju, nakon čega bi već u osam sati zauzeo svoje mjesto uz veliko okno Male kavane, izlažući se suncu kako bi upio što više njegove energije do dolaska ostalih posjetitelja, koji su se okupljali oko njegova stola i sudjelovali u raspravama, a kojih nikada nije uzmanjkalo. Posebno se isticao spretnim ubacivanjem latinskih sentenci i stihova poznatih pjesnika u kontekst izrečene misli, potvrđujući time i njenu ispravnost. Budući da je bio malo nagluh, Pjero je govorio vrlo glasno, upravo vičući te bi njegov glas odjekivao cijelom kavanskom prostorijom i nije ni čudo da su se u rasprave ponekad uključivali i gosti sa susjednih stolova. Može se reći da je bio najpoznatiji kavanski gost, svi su ga poštivali, a i on bi sa svakim znao ljubazno porazgovarati ubacujući poneku duhovitu batudu. Jedne godine je na Badnji dan od uprave i osoblja kavane dobio božićni poklon s čestitkom naslovljenu: ¨Našem najvjernijem i najmilijem gostu¨  

Svaki put kad bih prolazio Jelačićevim trgom već izdaleka bih prepoznao Pjerovu figuru pokraj velikog okna kavane, pa bih i sam često k njemu svratio na kavicu i čašicu razgovora. To moje svraćanje postajalo je sve češće, dok se konačno nije pretvorilo u svakodnevnu potrebu. U Pjeru sam otkrio istinskog pjesnika i humanistu, skromnog i nenametljivog čovjeka, ali velikog znalca književnosti, posebno romanske,  i filozofskih misli. Godinama je prevodio na hrvatski, a što je još značajnije i na bračku čakavštinu, pjesme najpoznatijih svjetskih pjesnika kao i neke značajnije kraće prozne tekstove. Nadahnut temama iz naše svakidašnjice, neke povezujući i s onima već obrađenim u djelima svjetske književnosti, napisao je veći broj i vlastitih pjesama pa i tekstova, a da o tome nitko nije ništa znao, pa čak ni njegovi bliski prijatelji. Slučajno sam od njega dobio jedan svježi uradak ispisan na komadiću škartoca kada je, poveden operetnom hajkom zagrebačke intelektualne elite predvođene profesorima Zvonkom Makovićem i Radovanom Ivančevićem povodom postavljanja spomenika Maruliću na istoimenom zagrebačkom trgu, napisao duhovitu, ali ne baš dobronamjernu pjesmu-lamentaciju na tužnu sudbinu začinjavca Judite koji leži: skvrčen kao grmalj, prizeman i jadan, obraćajući se Maruliću već u uvodu: Obljetnica tvoja, izlazak Judite,/ ponuka Hrvate da ti u Agramu, / tebi tuđem gradu, spomenik podignu. U pjesmi sam odmah prepoznao vrsnoću pjesničkog umijeća njena autora te sam, usprkos toga što iz ovih stihova neprikriveno izbija autonomaški duh, pjesmu prepisao na svom kompiću kako bi dobila malo i vanjskog sjaja, i tako uljepšana izgleda predao sam je Pjeru, prigovorivši mu ujedno zbog izvjesnog, blago rečeno, dišpeta, a i netočnih tvrdnji u navedenim stihovima. Na moje traženje povremeno mi je, upravo stidljivo dozirano kućarinom, donosio po nekoliko pjesama ispisanih pisaćim strojem na papirićima, koje bih ja zatim unosio u kompić i njemu vraćao otiskane pjesme. Tako je nastala i nastala naša suradnja, čiji rezultati su kompjutorski zapisani na nešto više od  300 stranica. To je ipak samo vrh ledenog brijega iznad površine, a što je s onim brojnim njegovim radovima koji su ostali u njegovim škafetinima!? Potrebno je istaknuti da je Pjero preveo na hrvatski cijelu Danteovu Božansku komediju, skoro cijeli Petrarkin Kanconijer, kompletni Baudelairev ciklus Cvijeće zla, brojne pjesme Villona, Chateaubrianda, Leopardija, Rimbauda, Verlaina, Sully-Prudhommea, D´Annunzia, Campane, Jesenjina i drugih., a k tome treba dodati i još dosta vrijednih proznih radova. Međutim,  od toga nije ništa objavljeno, sve je ostalo u Pjerovim škafetinima ispisano na malim papirićima.

Nekoliko mjeseci prije smrti Pjero mi je na moj upit odgovorio da će svoje radove ostaviti kćerki Sonji, a ukoliko ona neće imati mogućnosti ili želje da ih sustavno sredi, onda će ih predati Jeleni Butković, kćerki našeg kolege Nikole, koja je najbolje upoznata s njegovim književnim radom, a kao novinarka i vrlo kompetentna za takav složeni posao. Pjerova kći Sonja, nakon što sam je upoznao s tom željom njena oca, odgovorila mi je da će se ona pobrinuti za očevu književnu ostavštinu i naći načina kako je sustavno srediti, a eventualno nešto od toga i objaviti.

Pjero nas je iznenadno i neočekivano napustio. Odavao je čovjeka zdrava tijela i duha, koji je kao vuk samotnjak hrabro odolijevao svim životnim nedaćama, ne znajući ni za kakve tablete, niti za bilo kakvu vrst fizičke ili psihičke terapije. Posljednjih nekoliko tjedana povukao se u sebe izbjegavajući susrete s prijateljima, a onda je neki iznenadni tajanstveni dašak ugasio treperenjem trenutno oslabljeni plamen njegove svijeće u kojoj je bilo još dosta i voska i pavera. 

Zagreb, koncem siječnja 2006.

Franko Donadini

Evo Pjerove pjesme posvećene Maruliću napisane u povodu
podizanja mu spomenika na istoimenom trgu u Zagrebu:

 
Marku Maruliću

Maruliću Marko, splitski začinjavče,
Obljetnica tvoja, izlazak Judite,
Ponuka Hrvate da ti u Agramu,
Tebi tuđem gradu, spomenik podignu.
Već godine mnoge u rodnome mistu
Mrk, uspravan stojiš posred splitske pjace
Od fruti, verdure (tako su je zvali
Dok smo bili dica), zapisuješ pomno
"Dike ter hvaljenja". Dostojan si i ti
Kao i Judita da ti se svi dive.
Ali metropola pronašla je ljude,
Radasa i Cotu, da obore tebe
I predstave kako sad zavaljen ležiš
Te počivaš usred kamena bazena.
Skvrčen kao grmalj, prizeman i jadan;
Možda se sam stidiš zbog tolikih librih
Ugledavši ove kontramoderniste.
No kad svrši fešta, raziđu se gosti,
Sa ležaja ustaj i vrati se u Split
Među nas batale te zauzmi pozu
Koju ti je dao naš ugledni meštar      

 (Pjero Brešković, Zagreb 6.ožujka 1999)