Kada tvoju sliku zrim,
sviče,
jutarnja se sa zvonika glasi.

Ne treba žuriti.

 
Vrijeme si prostro,
da bih ga našla,
znak da ga ima
i kad prođe ovo,
počinje vječno.

Tada ću Te slušati
kako zoru budiš
i gledati kako dijeliš
od noći dan.

Ti, koji kucaš na vrata osame,
dolijevaš snagu,
sa zorom se povlačiš,
ostavljaš me danu,
da u kušnji jačam,
da Te opet tražim
i čekam,
da osvijetliš tamu.

Split, 13. veljače 2007.