Nije čast imati, ni zvati se,
biti dijete poznatog oca,
baštinik kvadrata,
 katova,
vidikovca,
lovišta,
otoka…

biti TV zvijezda,
ime s naslovnice
koje prolazi
poput zvuka,
 patina stara
koja se ljušti,
otpada,
ostaje bez sjaja,
bez traga
da je bilo dobro,
pošteno,
zasluženo,
kad su drugi umjesto tebe pisali,
govorili,
a ti bio lutak,
dvorska luda
kojoj su tepali
učili te…
a mi se stidjeli.

 

 

U Križu ti ne vidje čovjeka
koji se i za te preda,
nego znak koji množeći se,
savjest ti ne prestaje pitati,
ne nauči da Križ ne prijeti,
da ga možeš dirati
i blizu mu biti,
i takvog da te primi.

Drugima si križe na ramena stavljao,
vlast hineći,
ne vjerujući da sve prolazi,
da ćeš i ti proći,
i tvoja i svaka druga vlast,
da ne treba protiv Križa,
 
da ga možeš skinuti sa zida
ali On u duši mojoj razapet ostaje,
u duši moje djece,
prijatelja mojih,
moje Crkve,
naroda moga.
Moj je Križ Dobro koje ne ide na izbore,
ne stvara nerede ni pomutnju,
ne dijeli narod svoj nego
ga voli,
moj je Križ Dobro koje nema savjetnike,
ali je On savjetnik
i doživotni predsjednik,
izabran hvalom i slavom četiri milijuna duša
moje Domovine,
koje će umrijeti ne izdavši Ga
i prijeći u Njegovu radost,
gdje više ne će biti boli,
ni laži, ni izdaje, ni zločina…

O, da ti je upoznati Križ,
vidjeti mog Boga,
kako je velik,
kako je vječan,
   kako je dobar!

Split, 13. kolovoza 2009. god.