Znaš Isuse, da Ti nisi tu, da me ne podupireš ne bih ispričala ovu priču. Šutjela bih poput svih koji šute, stvari koje treba reći, a šute ih kad je brat bratu tuđinac.
Hvala ti što mi darivaš prijatelje koji se srcem prepoznaju.
Lako je biti kao drugi i uzvratiti istom mjerom. Teško je biti drukčiji.
Poštar ni ovog jutra baki Ani nije donio mirovinu. Marijana nije imala niti komadić kruha za tri kćeri koje su se spremale u školu. Trebalo je reći djeci što se dogodilo, zašto je majka dobila otkaz? Marijana ispriča, da poslodavac nije učinio ništa neobično ni loše, jer je na njeno mjesto doveo i zaposlio svoju rođakinju. S težinom u srcu, ne znajući što ni kako, Marijana je izišla na ulicu i pogledala u nebo: - Isuse, sigurno ima mnogo ovakvih poput nas, previše nesretnika…, možda je drugima teže, pa danas ne možemo mi doći na red? Reci mi, što ću raditi, gdje ću naći kruha za djecu? Rasvijetli put kojim idem, vodi me da ne posrnem, daj mi snage! -
Tako razmišljajući, Marijana bi ponesena, pa zakorači u susjednu zgradu, pokuca na vrata jednog stana i zamoli malo kruha. Doista, dogodi se i Marijanu primi Dobrota, uvede je k sebi, posjedne za stol, posluša je i pomogne joj.
Potom Dobrota javi drugoj dobroti kod koje Marijana stigne, ispriča svoju priču i oda tajnu da sve hoće, sve može, sve zna raditi. Njena jedina želja je podići djecu, za sebe ništa ne traži. I bi joj obećana pomoć.
Marijanin je suprug bio Srbin koji je nakon rata otišao i napustio obitelj. Prije toga je ostala treći put trudna, vjerujući da će i na taj način udobrovoljiti supruga da ostane, ali u tom nije uspjela.
Lijepo priča o njemu i sramežljivo kaže da je živjela u braku iz ljubavi. Nakon rata, ljudi su grubo govorili, vrijeđali ga i nazivali pogrdnim riječima. Napustio ih je i otišao. U početku se zanimao za djecu, poslije sve rjeđe. Marijana čuje da se propio, da propada, da nije dobro.
Od Marijanine ljubavi osta bogatstvo triju kćeri - vrijednih učenica i srpsko prezime njihova oca kojeg se Marijana ne stidi. Ona ne sudi.
Nakon dvadesetak godina staža, veliko poduzeće u kojem je Marijana radila je ugašeno i otada je pomagala na brojnim adresama, negdje radeći i više godina.
Marijana nema telefon, ni djevojke mobitel, o tome ne ovisi njihov život. Uči svoje kćeri da kažu prijateljicama što imaju reći dok su zajedno i da im mobitel ne će trebati.
čudesno, istog dana Marijana dobije poziv da prihvati posao u kućanstvu jedne bolesnice.
Predvečer, čekajući na autobusnoj postaji, razmišljah o proteklom danu, o Marijani, o Kruhu života, o njenoj djeci… Uto iznenada odnekud doleti Marijana i pozdravi me kao starog znanca. Reče mi, da je bila pomoći jednoj starici i pokaza vrećicu u kojoj bijahu tri glavice češnjaka, nekoliko jabuka, jogurta, kruha… - Oprostite, moja je sreća danas tako velika i glasna, Bog mi je dao posao, pokazao Dobrotu, ona živi, ima je, ja vjerujem u nju, upoznala sam je… Jutros posumnjah misleći, da je Isus zauzet potrebnijima od mene, ali se prevarih. On stigne do svih koji ga trebaju. -
Isuse! Želim Ti zahvaliti za Marijanin kruh. Hvala Ti, jer nas učiš u svakom vidjeti čovjeka vrijedna pažnje, jer nas ne dijeliš, jer nam pokazuješ kako ne zazirati od tuđih prezimena, jer Ti za sve nas imaš samo jedno ime na koje ćemo se odazvati, kad nas pozoveš.
Isuse! Kad Ti uposliš srce - strah nestaje, Dobrota otvara vrata, prima siromaha za stol, pobrine se za njega, otpušta ga kao prijatelja, vazda ostavljajući odškrinuta vrata srca…
Ovu večer Ti zahvaljujem za Marijaninu sreću jer je povjerovala, za njenu djecu, za Dobrotu. Za Tvoje najmanje! Isuse! Sve moje!
Split, 13. ožujka 2009.
| |
|