Nono je Marko bio i Blaž. Na ovaj dan bi samostanska pomoćnica, Darinka, donijela veliku vanilijinu tortu, koju bi napravile sestre klarise, kod kojih su bile i tri sestre nona Marka: s. M. Serafina, s. M. Kerubina i s. M. Anđelika. Mi smo se djeca radovali torti, pa bismo rekli 'velika žuta torta od koludrica'.
Popodne bi, već stari, nono Marko, dočekao prijatelja. Na štap naslonjenim rukama, sjedili su i tiho pričali, spominjali se minulih vremena i ljudi. Mnogih više nije bilo. I šutjeli su zajedno.
Jutros sam, nakon sv. mise i grličanja, pošla k sestrama klarisama. Nema više Teta, ali ima onih koje su s njima dijelile vjeru i molitvu.

U maloj govornici na zidu je slika Isusa s Majkom Marijom koju sam ondje prvi put vidjela, prije šestdeset i više godina. Dijete Isus. Najljepša slika iz moga djetinjstva.
Nakon toliko godina, ponovno u samostanu Sv. Klare, poželjeh probuditi skriveno dijete u sebi, koje je, u svojoj duši, vjerovalo da tete klarise u zatvorenu samostanu čuvaju Maloga Isusa.
Probijajući se kroz uski prozor velike govornice, jutarnja sunčeva zraka osvijetli Krista na križu, u zatvorenu drvenom ormariću sa staklenom prednjicom.
Moje srce i danas žudi za djetetom Isusom, za putem koji je on pokazao, za vremenom kada sam ga kao dijete nalazila, klanjajući mu se u Presvetomu otajstvu, začuđeno zapitkujući Majku zašto ga ne smijem malo dodirnuti.
- Mi ga dodirujemo kada molimo. - Šaptom bi Majka odgovorila.
Isuse! Jutros si dopustio da Te još jednom pogledam kao dijete, da Te fotografiram a sliku prenesem u svoju sobu, da Te nikada više ne prestanem gledati. Ganula me Tvoja strpljivost.
Koliko si me čekao? Što je to Tvoje a što naše vrijeme? Ti si vječan, a mi prolazni.
Nema Majke koja me je za ruku vodila pred Tvoj oltar u miru Sv. Klare. Prvi miris tamjana i Divnoj dakle… razliježu se u meni kao djetetu, koje vjeruje da sestre klarise i danas čuvaju Maloga Isusa u samostanu i da to dobro rade.
Hvala Ti, Isuse!

Split, 3. veljače 2007.