Vrijeme je pustinje.
Križ Njegov snažno pritisnuh na srce,
svoj mu bijedan ponizno pridružih.
Zašutjeh.
U pustinji sobe
otvorih prozor
i prostirući stazu,
šezdeset osam milja dugu,
počeh je čistiti.
Prvi cvijet djetinjstva
strah bijaše
latica crnih,
ratnom prašinom zatrovan.
Odrastoh u vremenu, između,
biti protiv, drugi,
ne-prijatelj ni brat,
odijeljena razlikama.
Bog moj, svi moji pokazaše mi
lice čovjeka i prepoznah
potrebe drugoga, koje ostadoše
u meni, svijetom me noseći.
U doba mlado kad podivlja snaga
ja ustadoh strah skršiti,
al' kušnja me jaka svlada i pokori.
Sve razdadoh.
Oči u oči bijasmo opet, samo strah i ja.
Korizme,
korizme na dugoj stazi zarasle,
Bog mi darom bolnim čistit' dade
al' u nečisti strah nađoh skriven
što ne prestade prijetiti,
svaku ranu vrijeđati
vjeru propitivati.
Slabić takav ne bje još na svijetu.
Korov, trnje spleli svoje snage,
nema više riječi, treba brže čistit',
brže vidat' rane.
Dobro što se skrilo
što iznutra viri,
kano ptić iz gnijezda
otvorena kljuna,
čeka dodir Oca
u mrvi života.
U tom mojem svijetu
pomiješano sve je
ne luči se dobro, zlo
ga stalno tjera
mijenjaju se ljudi
izgubljena mjera.
čupkam, čistim stazu
korizmu prizivam
molitvom Te tražim
Istino jedina.
Hvala Ti na daru križa!
Snage daj ga ponijeti
pa i strah, ako je,
s Tobom ću ga nositi.
U postaji prvoj
ostat ću zavazda.
U mnoštvu što vikaše
Raspni ga! Raspni!naučit ću šutjeti,
ne suditi mišlju ni riječju.
Putem hodeći,
žrtvu Tvoju prateći,
do raspeća,
uskrsnuća,
do spasenja,
raskajane duše,
Tebi predana
bit ću obraćena.
Split, 12. veljače 2008. god.
