Draga Marina, naučena da ne mogu sve imati potrudila sam se biti. Nemoj mi slati teme o prijevarama i zavjeri jer ih automatski brišem i ne čitam. Ne osjećam se tako važnom da bih baš ja sve trebala čuti, slušati ni odrediti se prema novoj stvarnosti.

Dok Te čitam, otkriva se slika zabrinutosti, straha do opsjednutosti od nastalih promjena o kojima jedino kompetentno razmišljaju opet neki svjetski umovi koje nam nudiš.

Da bi se čovjek tako ponašao i tako nasilno inzistirao, ukazivao - istodobno obezvrjeđivao sve drugo i drugačije - podsjeća me na pripadnost posebnoj grupaciji, sekti, pokretu... Za one koji iza nas ostaju (potomstvo), valjda ostaje vlastita pamet i žalosno bi bilo da od njih već sada stvaramo male vojnike, vlastite kopije koje će život pretvoriti Bog zna u što.

Spasitelj je samo jedan

U čitavom svijetu se dogodilo nešto novo - korak prema neizvjesnosti i nesigurnosti. Uglavnom, nezaustavljivo i nepovratno, ali i nepoznato.

Bogu hvala! Ne vidim to kao kaznu Božju, ali da! predstavu koju smo sami proizveli od njegove darovane slobode. Račun ćemo polagati kad nas pozove. Svatko u svoje vrijeme. Ove promjene su ireverzibilne i ja pak doživljavam sve ovo kao dio velike, sveopće pravde - globalne, gdje ćemo se svi naći u istom i jednakom "loncu". Da, jednostavno svi na nuli i nekog drukčijeg početka. U tim događanjima zadržavam svoj sustav vrednovanja, iako će biti sve manje potreban. Ili nikako. Ja se mirim sa promjenama, vjerujući u zadnji i jedini smisao. Razumijem pritom, da ljudi koji su svoj život planirali, gradili i širili ga u ljubavi i brizi za potomstvo, poput dobrih roditelja, odgajatelja, ne mogu ostati samo na b i t i i da je to pretežak i neostvariv zadatak u novim okolnostima, ali u tome će jedini izbor ostati ljubav. Samo to!!!

Pravda će biti, kad se ljubav prelije preko i iznad svih granica, kad nam izmiješa jezike, da, i kulture, kad sretnemo i one koje smo i mi porobljavali u davnoj prošlosti, kad shvatimo da nismo jedini, da nismo pravi ni bolji od nekih drugih.

Vrijeme već i danas možemo gledati na drugi način, od moje ulice na dalje. Stvorena je odjednom prilika da se svi zaustavimo, osvrnemo se, pa zamislimo da život može postati i drukčiji i da moramo ispočetka učiti i navikavati se na nešto do sada neviđeno.

Zato još jednom lijepo molim, ne obasiplji me You Tube naslovima, prijetnjama svjetskih umova, ni sličnim temama.

Živim samo danas i to je dovoljno. U ovo malo susreta što dnevno doživim, vidim i mlade koji ne očajavaju nego spremni čekaju sutra. Kakvo? Ne zna nitko. Žive u neizvjesnosti, ali u miru i nasmijani. Takva im je mladost namijenjena. Za sada.

Poslije jučerašnjeg razgovora sa zrelom obiteljskom osobom, ekonomisticom, praktičnom vjernicom u brizi za nemoćne roditelje i razigranu unučad, prihvatila sam savjet da zabilježim ovo što govorim na svojoj Web stranici. Pitala sam za koga? Komu?

Moja starost je dar odvojenosti od navezanosti i mogućnost sve što je i što će još biti pogledati sa srcem, odvajajući ratio koliko god je moguće, jer on je sigurno glavni začinjavac neprestanog nemira i trke koja nas je dovela tu gdje jesmo, izgubivši putem srce.

Suglasna sam apsolutno da nastale promjene zahvaćaju jednako i Ameriku i Englesku, i Njemačku i Belgiju i Švicarsku i Francusku i sve druge, kao i Hrvatsku. Zemaljska balota ide očito prema velikom zaokretu i to je, čini mi se, prva velika pravda. Svi smo tome doprinijeli, svi zaslužili.

Samo je u Bogu mir, dušo moja! (Ps 62,2)

Niti sam spasitelj, niti mi je dana vlast, niti je moj život u mojim rukama. Običan sam Božji crv zahvalna za dobru volju i otvorene oči vidjeti svakoga svojom dioptrijom. Hvala Mu što me krijepi sposobnošću još uvijek biti na korist onima kojima je teško, koji traže riječ, koje slušam i koji često žive ojačani riječju. Samo to. Tu nalazim mir. Naravno, ako ga darivam da ga i primam.

Stoga još jednom molim poštedu od tema porobljenosti i zavjera, koje doživljavam kao nasilje i odmah ih brišem. Ne pristajem ih ni prosljeđivati.

U Splitu, 1. svibnja 2020.