Veliki stan u kojem su živjeli moj djed i baka, starica je i u svojim poznim godinama održavala savršeno čistim. Red je bio poslovičan. Dok bi novodošlice zapljusnute sjajem i urednošću i nesvikle takvim prizorom ustuknule već na pragu i pomalo se kolebale da li da uđu, prijatelji i znanci bi se koračajući svečano uspravili kao da su u operi, a prije nego što bi sjeli nesvjesno bi isprašili dlanom hlače i suknje. U takvom ozračju opasnost ukočenosti je velika, no srdačnost i toplina dvoje starih ljudi kao lahor su ispunjavali zrak i osvajali srca posjetitelja. Djed bi se u nazočnosti drugih strogo pridržavao kućnog ustrojstva, ali kad bi bili sami ili kad bismo roditelji i mi unuci bili jedini prisutni, tinjao je jedva primjetan uigrani sukob između dvoje starih ljudi. Djed bi sjeo na fotelju i ispružio noge, a baka bi dotrčala i podmetnula krpu, djed bi se kratko digao, a ona bi odmah rukom izglačala naslonjač. Djed bi koristio umivaonik i obrisao ga nakon uporabe, baka bi ga ulaštila. Bez reda i urednosti oko sebe, govorila bi baka, nema reda ni urednosti u čovjeku, oni mu daju dostojanstvo rekla bi i danas, mislim da je bila u pravu. No red nije vladao posvuda. Djedova radna soba bila je anarhična suprotnost drugim prostorijama. U njoj je prema bakinom uvjerenju haračio praiskonski kaos i njezin jedini komentar bili su uzdisaji. Ali ipak, nije mu spočitavala i poštivala je njegov zemaljski raj.

Crtež: Marina Kostović

Na stotine i stotine knjiga redalo se na svakoj strani od zida do zida velike sobe, od poda do stropa. Ako je i postojao neki red na tim policama, on je uspješno izmicao i najpronicljivijem promatraču. Jedino su brojni leksikoni sačinjavali cjelinu, dok su druge knjige bile nabacane, u hrpama, na stolicama i pokrivale sve površine osim velike sofe na kojoj bi djed tijekom poslijepodneva, kako bi šaljivo rekao, ubio oko. Pored knjiga nebrojeni spisi i note su ispunjavale i zadnji slobodan kutak. U sredini prostorije stajao je stalak za note, a pored njega na stolici, violina. U svojoj biblioteci, ili kako bi je ponekad zvao u muzikcimeru, djed je prema uhodanom rasporedu provodio vrijeme ispunjeno pisanjem i sviranjem, jedino prekinuto trenucima „ubijanja oka". Baka ne bi često zalazila, ali kad bi djed u večernjim satima svirao, uvijek bi ga sa sjajem u očima i predana osjećajima pomno i s ushićenjem slušala. Djed, čije su mlađe godine zaobišle moju stariju braću, u toj bi biblioteci meni, daleko najmlađoj unuci, posvećivao najveći dio svojeg vremena kad bih dolazila za praznike. Znao bi mi satima čitati i kako bih rasla tako je raslo i štivo i malo po malo izranjao je u sobi, ne samo red, već punina života koja nije bila omeđena ni prostorom ni vremenom. Svjestan vremenske oskudice što zbog svojih odmaklih godina što zbog, prema njegovom mišljenju, prekratkih školskih praznika u kojima smo bili zajedno, djed je nadograđivao moje krnje znanje jezika i uporno brusio moj izražaj, dok sam ja pod njegovim nadzorom uporno brusila violinu.

Godine su prošle. Nakon djedove smrti baka i dalje održava red, a djedova biblioteka sačuvala je svoj neodoljivi čar koji, čeznutljivo bi baka, oživi kada pod mojim gudalom zatitraju žice violine, a knjige s polica podatljivo se predaju mojim rukama.

Ljetna večer je mlaka i sjetna. Kiša čas sipi, čas turobno rominja dok se u meni budi tuga i hvata zamah ne bi li se razbuktala. Ne želim ustuknuti i posežem za violinom u želji da ugasim navalu tugobnosti. Kako je melodija rasla i ispunjavala prostor tako mi se učini da je zavladao duboki muk ispunjen isključivo buđenjem i cvrkutom Vivaldijevog Proljeća. Kod stanke najprije zažubore glasovi, a onda je početni žamor prelazio u bujicu poklika. Ništa se u sobi nije pomaklo, a ipak je moja glava bila ispunjena kao da sam nazočna svršetku koncerta i gromoglasnom pljesku publike.

„Ajme, Bože", oglasi se opet prodorno knjiga s gornjih polica, „ajme, sladunjave li pjesme!"
Još nisam uspjela razabrati koja je knjiga bila izvor te primjedbe. Cesarić se ni sada nije dao smesti.
„Što ti se posebno sviđa u toj pjesmici?"
„Pa, to da riječi i ritam zorno oslikavaju prizor slapa. Taj slap je toliko lijepo dočaran da bi mogao biti kratki stavak u Vivaldijevom Proljeću!", sine mi glasno.
„Bravo, mala! Je da me se doima ponekad malo sladunjavo taj moj kolega, ali pogodila si", javi se opet duboki glas. To su bila Matoševa sabrana djela. Bila sam sigurna da knjiga, trenutak prije, nije bila tako isturena na polici. „Ali jezik, taj hrvatski jezik, što je s njim?" opet će Cesarić.
„Pa lijep je...", odgovorih.
„Pa lijep je...je li to sve što ti pada na pamet? Osjećaš li njegove osobitosti?“- pomalo ljutito će Cesarić.
Bila sam u nedoumici i nisam znala odgovoriti.
„Ti se pretežno koristiš njemačkim“, nastavi Cesarić. „Zar ti djed nikada nije čitao moje prijevode s njemačkog? Ti znaš za moj prijevod Goetheovog Vilenjaka, zar ne?"
Ne pričekavši potvrdu, Cesarić produlji.
„Pročitaj moj prijevod pa usporedi! Ne!", naglo stane. „Imam bolju zamisao! Ti ćeš Slap prevesti na njemački!" rekao je tonom koji je preduhitrio svaki prigovor.

Ovaj se put Matoš nije otresao na Cesarića. Očito je odobravao njegov naum. Malo sam se snebivala, ali mi nije preostalo ništa drugo nego uhvatiti se u koštac s tekstom. Uljudno prešutjeh da sam Cesarićev prijevod itekako poznavala. Ne znam koliko dugo je trajalo moje hrvanje s prijevodom. Goli prijevod je bio jednostavan, ali rima mi je izmicala, smisao je nestajao u nespretnim riječima, a ritam je odstupao. Dok sam pisala zavlada tišina. Svi su pomno slušali moje čitanje, red za redom, zatim na preskoke, pa ispravke i izmjene i na koncu cijeli tekst.

Prijevod mi se činio prilično uspješnim, no umjesto pohvalne riječi nastane beskrajna stanka koju prvi prekinu Matoš. „To si vrlo dobro prevela na njemački", reče. „I, kako ti se doima tekst u usporedbi s hrvatskim originalom?“ Činilo mi se neumjesno uspoređivati prijevod jedne školarke s Cesarićevim originalom, ali kako Cesarić nije proturiječio, a Matoš ustrajao, duboko se zamislih. Brojne pjesme i balade smo čitali u školi, ne samo Goetheovog Vilenjaka, već cijelu lepezu njemačke lirike. Krasna je, no bila je tu neka osebujnost koja me je vukla prema hrvatskim tekstovima koje su mi sada, prevodeći Cesarićev Slap, doprle do svijesti. Glasno rekoh: „Hrvatski je češće onomatopejski, riječi su unutar rečenice slobodnije i to ga čini melodioznim i ritmičnim….“

Nitko s polica nije protuslovio, a znala sam da je većina tih pjesnika i romanopisaca dugi niz godina provela u raznim zemljama i tečno poznavala strane jezike. „Ipak“, dodah, „Cesarićev Vilenjak je krasan, ali koliko god bio divan, nije original, nije suštinski ono što njemački tekst sadrži u sebi. Isto tako ni moj prijevod, to nije Cesarićev Slap. Oba jezika opisuju jedno stanje i jednu sliku, ali to čine na svoj način i…“, tražila sam dalje riječi, kad Cesarić sažme moju misao. „Koliko li samo taj u sebi krije slap, kad svaki jezik u njemu vidi drugu kap.“ Jesu li se ono Matoševa sabrana djela bila pomakla na polici? „Da“ , iznova se oglasi Matoš. „U svakom jeziku se krije jedan dio stvarnosti! " Glas mu je zatitrao. „Ljepota je u čahuri i skrivena od svijeta! Koliko takvih samo ima! Koje bogatstvo u onima koji je znaju slojevito razotkriti.“ Nitko nije prigovorio. „Vidim da svi šute", nastavi Matoš. „Dosta sada! Već sviće. Uronili smo u jezik, no sada poslušaj još ovo, pa ćemo slijedeći put nastaviti!" Matoš počne recital svojim dubokim glasom koji mi se učinio djedovim.

Pjesma zacijelo nije bila sladunjava, ali nije ni Cesarićeva. Razmišljajući na velikoj sofi o Matoševim riječima i njegovim zakučastim stihovima obuzme me san. Rano u svitanje osjetih kako me netko pokriva dekom.